Mnogi empati, obično nakon četrdesete godine života, postanu svjesni kako unutar njih egzistira nekoliko različitih stvarnosti (čitaj: aspekata sebe koji su im podjednako bitni). Te stvarnosti su same po sebi jasne, definirane pa čak i uobičajene, no u zajedničkoj kombinaciji postaju potpuno “nespojive” – barem s obzirom na uobičajeno shvaćanje u okolini u kojoj žive.
Također postanu svjesni kako su, upravo zbog tih “nespojivih” stvarnosti u sebi, puno puta kroz život odlučili jednostavno ništa ne poduzimati iako su jasno osjećali da je vrijeme za poduzimanje konkretnih koraka. Svaka od tih “nespojivih” stvarnosti djelovala im je podjednako zanimljiva i niti jednu od njih nisu htjeli žrtvovati na račun one druge. Radije bi izabrali “ništa” (stagnaciju) negoli da se moraju odreći neke od takvih “nespojivih” stvarnosti.
Do svoje 40-te godine, oni to vješto skrivaju u sebi, a prema vani su skloni izražavati samo onaj aspekt “nespojive” stvarnosti koji je socijalno prihvatljiviji. Druge aspekte jednostavno drže za sebe.
No, nakon četrdesete godine života, te “nespojive” stvarnosti kao da počnu zahtijevati ravnopravnost u smislu “slobode izražavanja prema vani”. Svaka od njih želi postati jednako zastupljena u vanjskom svijetu osobe, i ne zanima ih nikakav kompromis.
To je jedan od razloga zašto mnogi empati tek tada procvatu i dopuštaju si izraziti se onako kako duboko u sebi žele. Na to ih doslovce prisile te “nespojive” stvarnosti koje se više ne žele skrivati, nego žele biti jednako vidljive prema vani.
U navedenom kontekstu, u šali volim reći kako empati uglavnom ne doživljavaju krizu srednjih godina, nego imaju krizu prvih četrdeset godina života.
***
Da stvar bude jasna, smatram važnim naglasiti kako ovo o čemu pišem nije fenomen koji se događa samo empatima. No, ono što je specifično za empate jest da osjećaju sudar različitih stvarnosti u sebi koje su im podjednako važne i jasno osjećaju da svaku od njih žele, ili bolje reći, moraju izraziti prema vani, a one su zapravo „nespojive“ u zajedničkoj kombinaciji.
Unatoč raznim pokušajima analiziranja i promatranja iz različitih kutova, unatoč čekanju da sazru kao osobe te da zub vremena učini svoje i donese im novu jasnoću, takve stvarnosti im i dalje ostanu podjednako važne – i međusobno „nespojive“.
Dakle, što god da naprave, s kim god da pričaju, koliko god vremena da čekaju, kad se sve zbroji i oduzme, u konačnici shvate da su im sve te stvarnosti o kojima pričam i dalje podjednako važne i da su radije voljni izabrati „ništa“ (stagnaciju) negoli „žrtvovati“ neku od njih. Manje bolna opcija im je pustiti život da prolazi, nego prikloniti se jednoj od tih “stvarnosti” na štetu druge.
Znam da je riječ o suptilnoj razlici, no nadam se da vam ima smisla moje pojašnjenje.
***
Međutim, ako malo bolje razmislite, cijeli život empata djeluje prilično “nespojivo” nekome tko nije empat i to gleda sa strane. To empati shvate prilično rano u životu i zato prema vani uglavnom prezentiraju „necjelovite“ informacije o sebi.
U suštini, empati ionako žive negdje između Neba i Zemlje – barem se tako osjećaju. Oni, među ostalim, i jesu došli na Zemlju kako bi stvorili nove kanale za kolektivno izražavanje. Jedan od ključnih aspekata životne svrhe svakog empata jest upravo “stvoriti” novu hibridnu verziju sebe, temeljenu upravo na svojem jedinstvenom identitetu. A ta nova hibridna verzija sebe nikada ne bude nešto što se može „copy/paste“ iz postojeće situacije u okolini.
Stvaranje hibridne verzije sebe istodobno predstavlja jedan od njihovih najvećih izazova u životu empata. Među ostalim, zato oni i nemaju prirođeni osjećaj za postavljanje granica, a niti zapravo osjećaju da igdje pripadaju. To bih ih samo kočilo u stvaranju nove hibridne verzije sebe.
I zato, počevši od travnja 2024., u sklopu EHSP Coach programa uvodim novi proces pod nazivom “Blending”. Proces se temelji na Nestioo metodi, a njegova svrha jest pomoći polaznicima kako da koriste mudrost svojeg Svjetlosnog tijela kako stvorili uvjete u sebi za stvaranje te nove hibridne verzije sebe.
BLENDING PROCES
Analitička meditacija
Prva faza procesa sastoji se od temeljitog raščlanjivanja svake od tih “nespojivih” stvarnosti te definiranja ključnih aspekata. Ovaj dio procesa, po svojoj prirodi, ima analitički pristup i oblikovan je prema stilu tibetanske “analitičke meditacije”.
Mindfulness
Zatim, slijedi stvaranje neutralne percepcije u odnosu na ključne aspekte tih situacija. U drugom dijelu procesa koristimo Mindfulness metodologiju „izdvajanja“.
Svjetlosno tijelo
U trećem dijelu procesa slijedi aktivacija Svjetlosnog tijela (s pomoću Nestioo metode) i „blendanje“ izdvojenih ključnih aspekata u Svjetlosnom tijelu, koristeći centar Svjetlosnog tijela koji nazivamo „Sent“ (centar empatije u Svjetlosnom tijelu).
No, koji je smisao tog „blendanja“?
Ne zaboravimo, u energetskom smislu, empat živi između Neba i Zemlje. Tu počinju njegovi najveći izazovi, te se tu upravo skrivaju ključna rješenja za njegove najveće izazove. Do ključne karike (u procesu je nazivamo „čarobnom poveznicom“) koja nam je potrebna za spajanje „nespojivih“ sastojaka, nećemo doći racionalnim razmišljanjem, nego „preuzimanjem“ iz svojeg Svjetlosnog tijela.
A što je Svjetlosno tijelo?
U programu ćemo govoriti dosta o tome…
No, do tada…
To je taj svemirski brod kojeg iščekuješ da te napokon odvede „doma“ s ovog neobičnog planeta. 😉
U biti, ne.
To je taj „doma“ gdje želiš da te svemirski brod odvede.
Ukratko, biti će zabavno. 🙂
Kliknite OVDJE za više informacija o EHSP Coach programu…
