Ako kratko popričate s ljudima koji su nedavno iskusili neku značajnu pozitivnu promjenu, velika je vjerojatnost da će vam velika većina njih, u suštini, ispričati sličnu priču. Na ovaj ili na onaj način, jasno će vam dati do znanja da je takvoj promjeni prethodio poprilično dug period patnje, frustracije te nezadovoljstva. Korake koji su najviše utjecali na njihovu promjenu poduzeli su tek onda kada više nisu imali drugih izbora.

No, moramo li zaista prolaziti kroz svu tu patnju i frustraciju da bismo promijenili neke stvari u životu na bolje ili postoji neki drukčiji pristup?

“Svaka promjena = potencijalna opasnost” – tvoj mozak

Prije svega važno je shvatiti da naš mozak ne voli promjenu i svaku značajniju promjenu – neovisno o tome je li riječ o nečem pozitivnom ili negativnom – doživljava kao potencijalnu opasnost. Naš mozak, ili preciznije rečeno, pojedini centri u našem mozgu koji su primarno zaduženi za naše preživljavanje, želi nas sačuvati i omogućiti nam da preživimo. Stoga će se svaki naš svjesni izbor koji nosi potencijal značajne promjene neupitno suočiti sa snažnom „vojskom“ našeg unutarnjeg otpora. Koliko vidim iz prakse s klijentima raznih profila, najčešće oružje koje naš mozak pritom koristi iznimno su logične i visoko sofisticirane izlike koje nam se čine toliko poznatim i razumnim da smo rijetko kad sposobni prepoznati da je to samo misao i otpor, a ne činjenica.

Svi smo izrazito intuitivni

Druga stvar koju smatram važnom shvatiti, kada je riječ o ovoj temi, jest činjenica da smo svi izrazito intuitivni. Svi imamo snažnu intuiciju. Svi imamo oči, imamo usta, imamo nos, imamo mozak… „Imamo“ i intuiciju koja je neprekidno aktivna u našoj svijesti. Uvijek znamo što nam intuicija govori. Pitanje je jedino koliko pozornosti želimo posvetiti takvim porukama ili koliko sebi zaista želimo priznati da to čujemo ili osjetimo na neki svoj način.

Upravo zbog toga što smo svi intuitivni – bez iznimke – u dubini sebe unaprijed možemo naslutiti nove potencijalne probleme i izazove koje će nam sa sobom donijeti konkretna pozitivna promjena.

Budimo realni…

Žena koju suprug redovito zlostavlja i ne postoje nikakve naznake da će se promijeniti, u sebi zna da, ako poduzme nešto što će zaista povisiti razinu njezina samopoštovanja (čitaj: značajna promjena), to može dovesti do razvoda braka i raznih drugih neželjenih posljedica koje razvod sa sobom nosi.

Osoba koja puno godina radi kao zaposlenik u nekoj tvrtki i u svoje slobodno vrijeme često se druži s kolegama s posla, u sebi zna da će, ako odluči pokrenuti svoj biznis i u konačnici dati otkaz (čitaj: značajna promjena), time istodobno izgubiti i krug prijatelja i poznanika jer će se njihovi putevi i pogledi na život početi sve više razlikovati.

Ukratko, u sebi jasno znamo što moramo žrtvovati da bismo u svojem životu stvorili „prostor“ za nešto novo, a o tome često izbjegavamo razmišljati i nastavljamo živjeti iluzorno vjerujući da ćemo ipak pronaći scenarij u kojem će „vuk biti sit, a koza cijela“. Što duže čekamo, to čekanje postaje bolnije.

U sebi jasno znamo što moramo žrtvovati da bismo u svojem životu stvorili „prostor“ za nešto novo, a o tome često izbjegavamo razmišljati i nastavljamo živjeti iluzorno vjerujući da ćemo ipak pronaći scenarij u kojem će „vuk biti sit, a koza cijela“. Što duže čekamo, to čekanje postaje bolnije.

***

Kad se to sve skupa zbroji i oduzme, uzimajući u obzir i razne druge čimbenike o kojima nisam pisao u ovom članku, po nekim zadanim „općenitim parametrima trenutnog razvoja ljudske svijesti“ promjena se čini nemogućom bez patnje jer ćemo izbore koji će nas dovesti do značajne promjene uglavnom donijeti nakon što iscrpimo sve druge mogućnosti i dosadimo sami sebi sa svojim izgovorima i pričama.

Istraživanje nove paradigme

Međutim, ako se odvažimo istražiti novu paradigmu te o planetu na kojem živimo započnemo razmišljati kao o mjestu gdje smo došli rasti i izražavati se, a ne kao o (1) mjestu na kojem bi nam trebalo biti ugodno i (2) gdje bi nas problemi trebali zaobilaziti ili kao (3) mjestu gdje nekom trebamo opravdati svoje postojanje, način našeg razmišljanja postupno će se započeti mijenjati.

Ako se odvažimo istražiti novu paradigmu te o planetu na kojem živimo započnemo razmišljati kao o mjestu gdje smo došli rasti i izražavati se, a ne kao o (1) mjestu na kojem bi nam trebalo biti ugodno i (2) gdje bi nas problemi trebali zaobilaziti ili kao (3) mjestu gdje nekom trebamo opravdati svoje postojanje, način našeg razmišljanja postupno će se započeti mijenjati.

Postat ćemo proaktivniji i započet ćemo više vremena razmišljati o pitanju što zaista želimo izraziti i to u različitim aspektima života. Što se više vremena bavimo pitanjem što zaista želimo izraziti, postat će nam jasnije što mi zaista duboko u sebi želimo.

Naš mozak će nas i dalje pokušavati zaštititi i stvarati otpor promjeni, no nova razina motivacije koju ćemo osjećati u sebi ipak će uzrokovati da se pokrenemo onda kada osjetimo da je stiglo vrijeme za promjenu (a ne onda kada razina zasićenja s postojećom situacijom postane nesnosna). I to je jedna potpuno drukčija razina izražavanja koja u nama aktivira jednu novu energiju koja nam stvara drukčiju percepciju sebe i svijeta u kojem živimo.

Razina motivacije koju ćemo osjećati u sebi ipak će uzrokovati da se pokrenemo onda kada osjetimo da je stiglo vrijeme za promjenu (a ne onda kada razina zasićenja s postojećom situacijom postane nesnosna). I to je jedna potpuno drukčija razina izražavanja koja u nama aktivira jednu novu energiju koja nam stvara drukčiju percepciju sebe i svijeta u kojem živimo.

Hoćemo li takvim pristupom zaobići apsolutno sve potencijalne životne drame?

Mislim da je to nemoguće i da su neke životne drame jednostavno dio „plana naše duše“. Međutim, takvim pristupom definitivno ćemo zaobići one „jeftine“ i nepotrebne drame koje nam bespotrebno uzimaju vrijeme i energiju te nas onemogućavaju da svoj život ispunimo aktivnostima koje nam bude radost i polet.

© Tomislav Tomić – 2020.

PODIJELI: