Ako ste empat, vjerojatno dobro poznajete ovu situaciju. Uđete u prostoriju dobro raspoloženi, a osoba pokraj vas očito nije dobro. Možda je nervozna, povrijeđena, ljuta ili samo neobično tiha. Ne mora vam ništa reći. Već ste registrirali da se nešto događa.
Tada se često pojavi potreba da nešto napravite. Primijetili ste da se s drugom osobom nešto događa i već razmišljate kako biste mogli pomoći, smiriti situaciju ili promijeniti njezino raspoloženje.
Možda ćete pitati što nije u redu, pokušati je razvedriti ili promijeniti temu. Ako vam je osoba bliska, lako se može pojaviti i misao da ste možda vi učinili nešto pogrešno.
Drugim riječima, ono što ste osjetili vrlo brzo može postati nešto što trebate riješiti.
A upravo tu lako promakne jedna važna razlika:
Tuđe emocionalno stanje je informacija, a ne zadatak.
Ne morate popravljati sve što osjetite
Ako ste empat, vjerojatno vrlo brzo registrirate promjene kod drugih ljudi. Netko govori da je dobro, ali vi osjećate da nije. Netko postane napet i vi to primijetite gotovo odmah. Uđete u prostor i osjetite da atmosfera nije ista kao prije nekoliko minuta. Ta potreba za dodatnim informacijama o ljudima i okolini jedna je od tema koju i sam povezujem s iskustvom empata.
Problem nije u tome što ste nešto primijetili. Problem može nastati kada iz toga automatski zaključite da morate nešto učiniti.
Jedno je osjetiti da je vaš partner napet. Drugo je provesti ostatak večeri pokušavajući ga razvedriti. Jedno je primijetiti da je prijateljica povrijeđena. Drugo je osjećati krivnju zato što joj niste uspjeli pomoći. Jedno je osjetiti neugodnu atmosferu u prostoriji. Drugo je automatski preuzeti odgovornost za to da se svi ponovno osjećaju dobro.
Tu granice za empate dobivaju malo drukčije značenje. Ne odnose se samo na sposobnost da nekome kažete „ne”. Važna je i unutarnja granica između onoga što osjećate i onoga za što ste odgovorni.
Možete osjetiti da drugoj osobi nije dobro i ostati uz nju. Možete je pitati treba li joj nešto, ponuditi podršku ili jednostavno biti prisutni. Ali ne morate preuzeti odgovornost za to da promijenite njezino emocionalno stanje.
To je važno jer vlastiti mir lako možete početi povezivati s time kako se osjećaju ljudi oko vas. Ako je netko napet, teško se potpuno opustite. Ako je netko povrijeđen, javlja se potreba da nešto popravite. Ako je atmosfera teška, vaša pažnja prirodno odlazi upravo prema tome.
Zato jedna od korisnijih stvari koje možete naučiti glasi vrlo jednostavno:
Mogu registrirati što se događa s tobom, a da ne moram odmah nešto poduzeti.
Tuđe emocionalno stanje može vam reći mnogo o osobi, odnosu ili situaciji. Ali ne mora automatski postati nešto što ćete nositi sa sobom niti nešto što morate riješiti.
Tu počinje zreliji odnos prema vlastitoj senzibilnosti. Ne u tome da osjećate manje, nego da jasnije razlikujete ono što ste primijetili od onoga što je doista vaša odgovornost.
***
Povezana edukacija: ESHP Coach - pretvori svoju visokusenzibilnost u super snagu.
