Prihvaćanje se često spominje kao jedno od važnijih načela mindfulnessa. I jest. Ali mislim da je to ujedno i jedno od načela koje se najlakše pogrešno protumači, osobito kada ga počnemo tumačiti izvan šireg konteksta iz kojeg mindfulness izvorno dolazi.
Problem je vjerojatno nastao onda kada se prihvaćanje počelo pojednostavljivati u ideju da trebamo biti u redu s onim što jest. Tako se lako izgubio važan dio njegova izvornog značenja, odnosno činjenica da prihvaćanje ne isključuje procjenu, izbor ni djelovanje.
To se dobro vidi i u pojmu upekkha, koji se u izvornoj mindfulness literaturi najčešće prevodi kao ravnoteža ili nepristranost. No, upekkha ne znači pasivnost, ravnodušnost niti pristajanje na ono što nam se događa. Više govori o sposobnosti da ostanemo uz iskustvo kakvo jest, bez toga da nas automatski povuku otpor, strah, vezivanje ili potreba da odmah reagiramo.
Prihvatiti ono što se događa ne znači da s tim trebamo biti u redu niti da ne trebamo ništa poduzeti. Znači prije svega jasno vidjeti što se događa. A tek onda možemo odlučiti što ćemo s tim.
Dakle, upekkha nije finalna destinacija, nego privremena pozicija iz koje možemo gledati na stvar i koja nam može omogućiti da u istoj situaciji vidimo nešto drukčije što nam može poslužiti kao temelj za buduće izbore.
Tu po meni nastaje važna razlika između prihvaćanja i trpljenja.
Možemo jako dobro naučiti promatrati vlastite reakcije. Možemo primjećivati napetost u tijelu, osvijestiti misli koje se ponavljaju i prepoznati emociju koja se javlja. Sve je to korisno. Ali moguće je i mjesecima vrlo svjesno promatrati koliko nas neki posao iscrpljuje, koliko nas neki odnos troši ili koliko nam neko ponašanje druge osobe više ne odgovara, a da pritom ništa ne promijenimo.
Na prvi pogled to može izgledati vrlo svjesno. Ne reagiramo impulzivno, ne osuđujemo, pokušavamo razumjeti što se u nama događa i ostajemo uz neugodu. Možda nam se drugi dive kako nam to uspijeva. No iza svega toga ponekad se može skrivati nešto puno jednostavnije. Strah od konflikta, odgađanje odluke ili nada da će se situacija promijeniti sama od sebe.
Tada mindfulness više nije način da jasnije vidimo život, nego način da lakše ostanemo u nečemu što već dugo znamo da nam ne odgovara.
I to često vidim kod klijenata koji tek počinju s mindfulness praksom.
Naravno, to ne znači da svaku nelagodu treba odmah pretvoriti u akciju. Ponekad je smisleno ne reagirati na prvi impuls. Ponekad stvarno trebamo malo ostati uz ono što osjećamo kako bismo shvatili je li problem u situaciji, u našoj interpretaciji ili u nekom starom obrascu koji se aktivirao.
Ali postoji i trenutak kada dodatno promatranje više ne donosi ništa novo. Već znamo što osjećamo. Već znamo što se događa. Već znamo što nam ne odgovara. I tada prihvaćanje vrlo lako postane drugo ime za trpljenje. A to definitivno nije mindfulness.
Prvo vidjeti što jest
U svojoj školi za Mindfulness učitelje i trenere često se vraćam vrlo jednostavnom načelu koje se može svesti na tri koraka: Vidi što stvarno jest. Prepoznaj što nije pod tvojom kontrolom. Djeluj tamo gdje možeš.
Taj redoslijed mi je važan.
Ako vas netko redovito omalovažava, činjenica nije da ste možda preosjetljivi ili da ta osoba sigurno prolazi kroz teško razdoblje. Možda ste doista osjetljiviji. Možda i ona ima svojih problema. Ali činjenica je i dalje da se određeno ponašanje ponavlja i da na vas ostavlja posljedice.
Prihvatiti tu činjenicu ne znači opravdati ponašanje niti odmah donijeti veliku odluku. Znači prestati sebe uvjeravati da se možda zapravo ništa ozbiljno ne događa.
Recimo da radite na poslu na kojem vas nadređena osoba redovito ponižava. Možete osvijestiti napetost prije odlaska na posao, vlastiti strah od konflikta i potrebu da vas svi prihvate. Možete primijetiti i misao da nemate izbora ili da bi svako zauzimanje za sebe završilo loše.
To je vrijedan dio prakse. Ali nakon nekog vremena dolazi i pitanje što je ovdje doista u vašoj moći.
Ne možete promijeniti karakter druge osobe. Ne možete kontrolirati kako će reagirati. Ali možete razgovarati s njom, postaviti granicu, zabilježiti što se događa, zatražiti podršku ili početi tražiti drugi posao.
Možda ne možete otići sutra. Život nije uvijek tako jednostavan. Ali velika je razlika između toga da trenutno ne možete otići i toga da sebe uvjeravate kako zapravo nema problema.
Slično je i u bliskim odnosima.
Prihvatiti da vas je netko povrijedio ne znači opravdati njegovo ponašanje. Ne znači ni da morate što prije doći do oprosta ili nekog višeg razumijevanja svega što se dogodilo.
Ponekad je prihvaćanje puno jednostavnije od toga.
Da, ovo me povrijedilo. I ne želim da se ovako nastavi.
Što ćete nakon toga napraviti ovisi o situaciji. Možda ćete razgovarati. Možda ćete prvi put jasno reći ne. Možda ćete ostati, ali postaviti drukčije granice. A možda ćete otići.
Mindfulness vam neće unaprijed reći koja je odluka ispravna. Ali može vam pomoći da ne reagirate samo iz straha, povrijeđenosti ili starog automatizma.
Tu vidim njegovu pravu vrijednost.
Ne u tome da budemo mirni u svakoj situaciji, nego da budemo dovoljno prisutni da prepoznamo što se u nama stvarno događa i što s tim želimo učiniti.
Prava vrijednost mindfulnessa, među ostalim, nije da budemo mirni u svakoj situaciji, nego da budemo dovoljno prisutni da prepoznamo što se u nama stvarno događa i što s tim želimo učiniti.
Ponekad nas praksa poziva da ostanemo. Ponekad da pričekamo. Ponekad da malo dulje ostanemo uz nelagodu prije nego što odlučimo što ona zapravo znači.
Ali ponekad je najsvjesnija stvar koju možemo napraviti vrlo konkretna. Primjerice, reći ono što dugo prešućujemo. Postaviti granicu. Zatražiti pomoć. Ili otići iz situacije u kojoj više ne želimo ostati.
Zato ne vjerujem u mindfulness koji čovjeka čini sve tolerantnijim prema stvarima koje ga iznutra godinama jedu. To nije minduflness. Vjerujte mi. Proučavam ga više od 25 godina. Ne vjerujem ni u mir koji postoji samo zato što šutimo o onome što nas boli.
Ako nas praksa čini svjesnijima, onda bi nas s vremenom trebala učiniti i iskrenijima prema sebi.
A ta iskrenost neće uvijek izgledati mirno - budite sigurni u to. Ponekad će izgledati kao neugodan razgovor. Ponekad kao granica. Ponekad kao odluka koju dugo odgađamo.
I to je također mindfulness.
Ukratko, prihvaćanje nije trenutak u kojem odustajemo od djelovanja. Ponekad je upravo trenutak u kojem napokon jasno vidimo što se događa i odlučimo što ćemo s tim.
Povezana edukacija: TT Mindfulness: Naučite primjenjivati mindfulness u vlastitom životu te ga uključiti u individualni rad, coaching, radionice i programe osobnog razvoja.
