Nedavno sam pričao sa srednjoškolkom koja želi upisati psihologiju jer sebe vidi kao buduću psihoterapeutkinju. Pošto zna da sam u coachingu, pitala me što mislim o tome.
Iskreno, nije mi se ulazilo u raspravu o njezinom izboru faksa pa sam samo rekao nešto u smislu: “Zvuči kul.”
No tada mi je priznala da ima sumnje jer puno ljudi oko nje ima negativno mišljenje o psihoterapiji. Čak i cure iz njezinog razreda komentiraju da psihologiju upisuju samo oni “kojima samima treba pomoć”.
Na to sam joj rekao da je takvo mišljenje potpuno neutemeljeno i nastalo na temelju predrasuda. Rekao sam joj kako smatram da je psihoterapija plemenita struka, nužna, vrijedna i društvu daje ogromnu dobrobit – a pogotovo u vremenima koja nam tek dolaze. I dodao sam da, ako se potrudi biti među najboljima, može učiniti puno dobra baveći se time. Tu je naš razgovor završio.
Ipak, u meni je nešto ostalo “raditi”. Pomisao koliko se ljudi, posebno mladi, opterećuju tuđim mišljenjima.
Ne mislim samo na psihoterapiju. Taj razgovor samo mi je otvorio širu temu koliko zapravo snažno dopuštamo da nas oblikuje ono što drugi misle… iako većina ljudi svoje mišljenje daje potpuno proizvoljno, rijetko kad utemeljeno na stvarnim činjenicama.
Njezina priča podsjetila me na sebe kada sam prvi put razmišljao o coachingu. Atmosfera je tada bila dosta negativna, mnogi su imali loše mišljenje o coachingu, iako nisu imali pojma što to zapravo jest.
Ipak, smetalo me. Diralo me. Trigeriralo.
Stvaralo je dvojbe i često me tjeralo da odustanem… čak i dok je ta ideja snažno titrala u mom srcu.
U tom razdoblju očito mi je više značilo što drugi misle nego što moje srce zna. Nisam to tada vidio jasno te sam mislio da razmišljam sasvim drugačije, ali moji izbori su vrlo jasno pokazivali što mi je zapravo bilo važnije.
A onda sam jednom, dok sam slušao neki stari mp3, čuo tipa kako kaže:
“Mišljenje je poput šupka. Svaka budala ga ima… i upravo zato je potpuno nebitno.”
Koliko god vulgarno zvučalo, to mi je tada otvorilo oči. Pomoglo mi je donijeti odluku da je ipak važnije slušati srce nego ljude koji, u većini slučajeva, samo baljezgaju neutemeljene gluposti.
Žrtvovati svoj put, svoju energiju i svoj poziv zbog toga što će netko misliti nešto loše o meni?
Ne, hvala.
Ne znam tko ovo danas treba čuti, ali ako te i najmanje dotakne, drago mi je.
