Zbog čega ponekad potpuno izgubimo konekciju sa svojom duhovnom esencijom? Što sve uvjetuje koliko će trajati takva faza? Što učiniti glede osjećaja krivnje koji se aktivira kada se poželimo vratiti „natrag u konekciju“? Što nam drevna legenda o Bogu i čovjeku koji su zajedno jahali želi poručiti?
***
Ako ste već neko vrijeme aktivni na polju duhovnog razvoja te redovito razgovarate o tome s ljudima s kojima dijelite slične interese, vjerujem da ste čuli (a možda i sami doživjeli) za fenomen koji bi se, u najkraćim crtama, mogao opisati na sljedeći način.
Osoba koja već neko vrijeme redovito kultivira neki oblik duhovne prakse, odjednom izgubi konekciju sa svojom duhovnom esencijom i svojom „pravom ja“. Kao da ta konekcija doslovce ispari preko noći, a bez postoji neki poseban razlog za to i bez da može jasno definirati konkretan trenutak kada se to dogodilo. Započne živjeti stilom života koji postupno isključuje pojedine navike, prakse i rituale koje je ranije imala i koji su je povezivali s poljem Duha. Ne samo da joj polje Duha izgubi mističnu privlačnost, nego čak i započne osjećati otpor i odbojnost općenito prema samoj ideji duhovnog razvoja – i svima onima koji govore o tome.
(Napomena: ovdje ne govorim o situacijama kada ljudi, primjerice, izgube blisku osobu ili im se dogodi nešto slično što im poljulja povjerenje u duhovnost i imaju se potrebu maknuti iz svega toga.)
***
No, zašto se to uopće događa?
Ukratko, to često proizlazi iz potrebe za ubrzanjem duhovnog razvoja.
Dopustite mi da vam pojasnim što točno mislim…
Svi rastemo i razvijamo se. Igra života programirana je na način da nam ne dopušta status quo poziciju. Ili rastemo svjesno ili nas razni vjetrovi života silom tjeraju na rast i promjenu perspektive. Svi se, kako kažu Upanishade, kad-tad, vraćamo natrag u Svjetlo. Sve situacije koje nam se događaju, u suštini, služe nam da bi nam omogućile da budemo korak bliže Svjetlu.
Međutim, nekim dušama je standardni put previše spor. Kao da mogu gledati „kroz“ životne obrasce i osjećaju se kao da gube vrijeme dok samo puštaju da se stvari oko njih događaju na uobičajeni način. Ono što većinu ljudi zabavlja i ispunjava, njima je jednostavno izgubilo smisao i djeluje im isprazno. Nestrpljivi su. Žele aktivirati potencijal koji osjećaju da negdje u sebi imaju te dati svoj dodatni doprinos dok su na Zemlji. I zato žele ubrzati tu cijelu priču.
U velikom broju slučajeva, osoba koja želi iskusiti takav intenzivniji skok na polju širenja svjesnosti, u svojem „ugovoru duše“ stvori opciju u kojoj će doživjeti jednu vrstu „privremenog pada“ kako bi iskusila „gustu“ energiju i nižu vibraciju.
Da bi igra još bila stvarnija i učinkovitija, fazama „privremenog pada“ koje proizlaze iz ugovora duše, često prethodi faza u kojoj osoba stvori prilično snažnu konekciju s poljem Duha. Kao da takvim slijedom odvijanja situacije želi taj „privremeni pad“ još dodatno istaknuti i učiniti ga intenzivnijim.
U velikom broju slučajeva, osoba koja želi iskusiti takav intenzivniji skok na polju širenja svjesnosti, u svojem „ugovoru duše“ stvori opciju u kojoj će doživjeti jednu vrstu „privremenog pada“ kako bi iskusila „gustu“ energiju i nižu vibraciju. Da bi igra još bila stvarnija i učinkovitija, fazama „privremenog pada“ koje proizlaze iz ugovora duše, često prethodi faza u kojoj osoba stvori prilično snažnu konekciju s poljem Duha. Kao da takvim slijedom odvijanja situacije želi taj „privremeni pad“ još dodatno istaknuti i učiniti ga intenzivnijim.
Upravo njezin boravak u toj „gustoj“ energiji (čije trajanje nije unaprijed definirano), omogućiti će joj da otpusti sve one sumnje i dvojbe u sebi koje su je kočile da se usudi odvažno skočiti te svoj duhovni razvoj ubaci u veću brzinu.
„Privremeni pad“ nije nikakva kazna, degradacija ili loša karma, već on služi poput zaleta kako bi osoba mogla skočiti znatno više negoli bi to mogla po prirodnom toku stvari.
***
Na razini naše osobnosti, rijeko kada nam bude jasno što se događa. Rijetko kada je riječ o našoj promišljenoj i svjesnoj odluci. Mi samo osjećamo kako se započnemo udaljavati od pravoga sebe i kako nam ta cijela priča s duhovnošću gubi svoju privlačnost. To se nekako samo po sebi počne događati – odnosno, tako nam se barem čini. U praski se, također, često stvore i okolnosti koje se nekako „pobrinu“ da ipak neko vrijeme ostanemo u takvoj „gustoj“ energiji.
No, čak i kada je faza „privremenog pada“ najakutnija, mi nikada zapravo ne izgubimo konekciju s poljem Duha. Mi samo stvorimo iluziju u svojem umu koja nam stvara percepciju kao da smo se potpuno diskonektirali i makli iz te priče. U stvarnosti, viša svijest uvijek pronađe način da nas, barem nakratko, podsjeti da je situacija u kojoj se nalazimo ipak privremene prirode.
Trajanje „privremenog pada“
Iako je, u velikom broju slučajeva, iskustvo „privremenog pada“ već upisano u ugovoru naše duše, njegovo trajanje ni na koji način nije definirano. U praksi, ono može trajati tjednima, mjesecima, pa čak i godinama.
Sagledajmo to iz ove perspektive…
Dakle, „privremeni pad“ nam služi kako bismo se mogli „ubrzano“ obračunati sa svojim sumnjama i strahovima te uhvatili snažan zalet sa skok u višu vibraciju (u koju bez njega ne bismo mogli uskočiti po uobičajenom slijedu odvijanja stvari). A to znači da se trajanje „privremenog pada“ može i ubrzati ako za to vrijeme uspijemo kultivirati malen odmak i barem malu dozu svjesnosti o svemu tome što se događa, te imajući u vidu svrhu svega toga. Što brže procesiramo situacije s kojima se suočavamo za vrijeme „pada“ (te energije koje nam pojedine takve situacije bude), manja je potreba da se zadržimo u takvoj fazi.
Povratak sebi i krivnja koja se javlja nakon „otriježnjenja“ i želje za povratkom „natrag u konekciju“
Onda kada osjetimo da je faza „privremenog pada“ pri kraju te povremeno započnemo osjećati poriv da se vratimo „natrag u konekciju“, često smo skloni okrivljavati sebe te osjećati snažan osjećaj krivnje zbog takve diskonekcije. Kao da smo izdali sebe, Svemir/višu Svijest te ideale u koje smo nekad snažno vjerovali. Osjećamo se kao da smo se „otrijeznili“ od nečega što nam je uzrokovalo privremeni „zaborav“ i nije nam jasno kako se to sve skupa dogodilo. Ponekad se čak niti ne možemo poistovjetiti sa sobom u toj fazi i prati nas osjećaj kao da se to nekome drugome događalo, a ne nama.
***
Već sama informacija o „privremenom padu“ može vam pomoći da shvatite da se igra života koju igrate ne mora nužno uvijek odvijati linearnom putanjom. Nadam se da vam ima smisla, barem na intuitivnoj razini, kako vas „pad“ iz više u nižu vibraciju može puno brže lansirati na putu širenja svjesnosti negoli da se možda tijek vašeg života odvijao onako kako ste zamišljali da bi se trebao odvijati.
Jednom davno, Bog i čovjek jahali su na planini…
Ako ste trenutno pri kraju faze „privremenog pada“ ili ste nedavno prošli kroz takvu fazu te vas i dalje prati osjećaj krivnje i kao da ste izdali Svemir/višu Svijest/Boga i svoje temeljne vrijednosti, evo jedne drevne legende iz Advaita Vedante koja nosi predivnu i umirujuću poruku.
Jednom davno…
Bog i čovjek mirno su jahali na planini. U međuvremenu, čovjeka je uhvatila žeđ te je poželio otići u obližnje selo kako bi popio malo vode. Bog ga je odlučio sačekati na planini. U obližnjem selu taman se odvijala neka proslava. Ne samo da su čovjeku dali dovoljno vode nego su ga nagovorili da ostane na večeri i poveseli se zajedno s njima. Pošto mu je bilo vrlo ugodno te je popio i pojeo više negoli je mislio, prihvatio je ponudu domaćina kod kojeg se odvijala proslava da bude njegov gost i ostane par dana. Na toj proslavi upoznao je i kćerku domaćina koja mu se jako svidjela i koja ga je nagovorila da ostane još malko duže.
Čovjek je odlučio ostati još koji dan… a i malo se „spetljao“ sa kćerkom domaćina. Bilo mu je jako ugodno, osjećaj za vrijeme mu se relativizirao te je sasvim zaboravio da ga Bog čeka na planini. Ne samo da se „spetljao“ s kćerkom domaćina nego je ona ostala trudna s njim, vjenčali su se te su stvorili novi dom, još djece i novu farmu.
Prošlo je dvanaest godina i čovjek je počeo osjećati veliku prazninu u sebi. Sve što je stvorio za to vrijeme počelo mu je gubiti smisao i sve češće bi se prisjetio Boga s kojim je mirno i skladno jahao i kojeg je ostavio da ga čeka na planini. Osjećao se kao da ga je iznevjerio. Bilo mu je teško pri samoj pomisli da ga pogleda u oči.
Kako je vrijeme prolazilo, njegov očaj je sve više rastao. Nekoliko puta se čak i uputio natrag na planinu, ali brzo bi se vratio natrag zbog straha kako će Bog reagirati kada se vrati.
Međutim, zbog silnog očaja, u jednom trenutku ipak je odlučio pobjeći iz sela. Nije mislio ni na Boga, ni na posljedice, ni na planinu… jednostavno nije mislio na ništa. Samo je bezglavno pobjegao putem kojim je došao u to selo.
Taman kada je stigao na planinu, ugledao je Boga kako sjedi na konju na istom mjestu gdje je stajao prije dvanaest godina kada je otišao po vodu.
Bog ga je pogledao i upitao ga: „Jesi li uspio pronaći vode?“
Nakon što mu je čovjek potvrdno odgovorio, Bog je samo nastavio dalje jahati i čavrljati s njime kao da se nikada ništa nije dogodilo.
***
Ukratko, ako vas prati osjećaj da sto potpuno zalutali i izgubili snažnu konekciju koju ste nekoć imali s poljem Duha, u puno slučajeva to je samo iluzorna percepcija koja vam služi da biste uhvatili zalet i skočili u višu razinu svjesnosti.
Bog/viša Svijest vas stalno čeka „na planini“ – koliko god vam je potrebno da vas čeka – i voljan/na je nastaviti jahati s vama čim se vratite – bez ikakvih primjedbi, prebacivanja i komentara. Nema potrebe za krivnjom jer to je samo dio procesa širenja svjesnosti.
Ono što mi se posebno sviđa kod Tečaja čuda (koji je prilično kompatibilan s pristupom Advaite Vedante) jest ideja da nam Bog nikada ne oprašta. Nikome i nikada. Naravno, na prvi pogled, ovo može zvučati surovo, no Tečaj čuda objašnjava zašto nam Bog nikada ne oprašta. Ne oprašta nam zato jer nas nikada ni ne prosuđuje ili ne okrivljuje za išta. Slijedom toga, nema potrebe ni za oprostom. Potreba za oprostom postoji samo u slučaju ako je tome prethodio sud ili okrivljavanje.
Bog ne oprašta jer apsolutna Ljubav ne prosuđuje, stoga nema ni potrebe za oprostom.
Bog ne oprašta jer apsolutna Ljubav ne prosuđuje, stoga nema ni potrebe za oprostom.
Ukratko: Sami sebe krivimo. Ljubav nema veze s time. Ona željno čeka da se što prije vratimo. Ona samo voli i daje. 😊
2024. © Tomislav Tomić. Sva prava pridržana.
