“Što jasnije pokažete svijetu tko ste i što više budete u miru i načisto s time tko ste, svijet će vas više cijeniti. Možda se neće složiti s vama i vašim pogledima na život, ali znat će da ste osoba koja ima hrabrosti živjeti svoju priču i vaši izbori će, sami po sebi, zatvoriti usta svima onima koji u sebi znaju da se ne usude biti svoji.”
***
Dobar dio svojeg života (gotovo do faksa) osjećao sam se poprilično usamljeno i neshvaćeno. Iako sam poznavao puno ljudi i mnogi su se rado družili sa mnom, kao da sam se stidio dijela sebe za koji sam osjećao da je sasvim drukčiji i sasvim “neuklopljen” u okolini u kojoj sam živio.
Taj dio mene – kojeg sam se stidio pokazati prema van – osjećao se kao da je došao s nekog udaljenog planeta na kojem vrijede sasvim drukčija pravila igre. Naravno, shvaćao sam kako se potrebno ponašati i kakvu priču pričati da bi prema van djelovao kao “razumna” osoba, no to mi sve skupa u većini slučajeva nije imalo apsolutno nikakve logike.
Taj dio mene – kojeg sam se stidio pokazati prema van – imao je potrebu puno vremena provoditi u samoći, jer jedino sam u samoći mogao doživjeti puninu života, osjećaj pripadnosti (koji nisam nigdje drugdje uspijevao dobiti) i spoj sa samim sobom. Osim toga, jedino provođenjem puno vremena u samoći mogao sam prepoznati i otpustiti razne misli i emocije te razne energije koje sam poput magneta “skupljao” na sebe iz svoje okoline, a tada još nisam znao kako to propustiti kroz sebe.
Taj dio mene – kojeg sam se stidio pokazati prema van – osjećao je veliku odbojnost prema hijerarhijskom i autoritativnom ustroju religije (svih religija, a ne samo one u kojoj sam ja odrastao) i njezinim pokušajima da se petlja i kontrolira gotovo sve aspekte pojedinca, a Boga prikazuje kao biće koje je potpuno odvojeno od nas te sjedi na zlatnom prijestolju i čeka kada će netko na Zemlji napraviti pogrešku kako bi mu upisao još jedan dodatni minus iz zalaganja.
Mogao bih još satima pisati o raznim detaljima, no u sebi sam jasno znao da pojedini dijelovi mene nisu nimalo bili “shvatljivi i prihvatljivi” u okolini u kojoj sam živio i bio sam uvjeren da je moja duša izabrala potpuno krivu “destinaciju” za trenutačnu inkarnaciju.
Nakon puno godina “skrivanja” počeo sam jasno osjećati kako se u meni stvorila ogromna količina nerealizirane energije s kojom sam morao nešto učiniti. Osjećao sam se kao da me, na neki način, ta energija počela proganjati i što god bih više razmišljao o tome, sve više bih shvaćao kako su sve opcije o kojima sam razmišljao, u suštini, ograničene na dva temeljna izbora – ili je tu energiju trebalo POTISNUTI nekamo duboko u sebe i praviti se kao da nikada nije niti postojala, ili je prestati skrivati i ZAPOČETI IZRAŽAVATI na vidljiv način.
Iskreno rečeno, ne znam što mi je od ta dva izbora zvučalo strašnije. Sama pomisao o dopuštanju sebi da potpuno započnem prema van izražavati dijelove sebe kojih sam se stidio što ih uopće imam, budila bi mi paralizirajući strah i osjećaj da gubim tlo pod nogama. S druge strane, već sam dovoljno bio upoznat s literaturom koja je jasno opisivala destruktivne posljedice na mentalno, emocionalno ili fizičko zdravlje koje kad-tad nužno i bez iznimke nastaju ako osoba potiskuje pravog sebe i emocije koje često osjeća (kakve god da one bile!).
Jasno mi je bilo da i jedna i druga opcija predstavljaju rizik – i to ne mali rizik! No, treća opcija nije postojala i morao sam nešto izabrati jer svako dodatno razvlačenje značilo je samo da biram potiskivanje sebe te strah i konfuziju koju sam osjećao u sebi.
***
***
Nakon silnog previranja odlučio sam konačno dopustiti sebi biti svoj i započeti izražavati cijelog sebe – a ne samo one aspekte sebe za koje sam znao da “prolaze” – neovisno o posljedicama. A onda, dogodilo se nešto vrlo zanimljivo. Na vlastitoj koži shvatio sam da to uopće nije ni približno strašno koliko sam mislio! Shvatio sam kako je daleko strašnije bilo godinama živjeti s raznim sumnjama i strahovima te svakodnevno izdvajati ogromne količine energije, samo radi održavanja raznih maski i uloga iza kojih sam se skrivao. Međutim, taj uvid nastao je kao rezultat donošenja jasne odluke i poduzimanja konkretnih koraka, a ne kao rezultat analitičkog promišljanja.
Da stvar bude zanimljivija, upravo taj dio mene, kojeg sam se sramio i vješto ga skrivao (i redovito ga se odricao u javnosti), danas mi je najdraži dio. “On” je kreativac i vizionar koji se usudi sanjati, riskirati, istraživati nepoznato i biti ranjiv. Jasno mi je da se bez “njega” ne bih usudio učiniti razne korake i donijeti pojedine izbore koji mi danas puno znače. “On” je poput karike koja mi je cijelo vrijeme nedostajala da stvorim jasniju sliku i potpunije iskustvo. Jasno mi je da bez prihvaćanja i dopuštanja sebi da izrazim taj dio sebe, ne bih bio u mogućnosti prepoznati i osvijestiti što moja duša uopće želi iskusiti i istražiti na Zemlji. „Blago koje tražiš, skriva se u pećini u koju se bojiš ući“ – kazao je poznati mitolog, Joseph Campbell.
Blago koje tražiš, skriva se u pećini u koju se bojiš ući. – Joseph Campbell
Stoga, ako osjećate kako redovito negirate važne aspekte sebe zbog stida jer ste drukčiji, potencijalnog sukoba sa svojom okolinom te raznih drugih strahova, onda razmislite o sljedećem…
Većina ljudi – a naročito oni zbog kojih se bojite izraziti pravog sebe – ionako živi u strahu od svega. Možda smatrate da će vas prosuđivati i kritizirati ako se usudite izraziti pojedine aspekte sebe, no čim uvide da se usudite živjeti svoju priču, oni će promijeniti način na koji vas gledaju. Cijenit će vas i poštovati jer, u dubini sebe, oni znaju da se samo skrivaju iza raznih uloga koje su im poznate i u kojima se osjećaju zaštićeno, a pravog sebe uglavnom skrivaju u “podrumu” svoje svijesti. Ili, kao što je to rekao poznati američki filozof, Henry David Thoreau: „Većina ljudi živi životom tihog očajanja i ide u grob s pjesmom koja je još u njima.“
Što jasnije pokažete svijetu tko ste i što više budete u miru i načisto s time tko ste, svijet će vas više cijeniti. Možda se neće složiti s vama i vašim pogledima na život, ali znat će da ste osoba koja ima hrabrosti živjeti svoju priču i vaši izbori će, sami po sebi, zatvoriti usta svima onima koji u sebi znaju da se ne usude biti svoji. A vjerujte mi, do četrdesete godine ljudi se mogu na razne načine samozavaravati, međutim nakon četrdesete godine svatko točno zna kakve je izbore donio vezano za svoje izražavanje i svatko zna koliko se zaista usudio živjeti svoju priču – i tu nema iznimke.
I zato, dopustite sebi izraziti pravog sebe jer to je ovdje vaš glavni zadatak. To je ključni razlog zašto ste došli na Zemlju. Ne govorim da je to nešto što se postiže preko noći. Ne govorim da je to lako, a ni jednostavno, međutim, kada se sve zbroji i oduzme, u konačnici mislim da je to puno lakše negoli živjeti život vezan lancima za koje niti ne znate tko vam ih je stavio, a ni zašto.
Vaš život je bitan… živite ga punim plućima kad god i koliko god možete, jer zato ste ovamo i došli. Nitko vas neće nagraditi za to što ste negirali pravog sebe. Nitko vas neće nagraditi za to što ste se ustručavali živjeti svoju priču.
***
I još samo nešto za kraj, onako malo u stilu Zen koana…
Nikada nije pravi trenutak da započnete živjeti svoju priču. Uvijek je pravi trenutak da započnete živjeti svoju priču.
© Tomislav Tomić – 2020.