Kada gledam sebe unazad, jedna od najvećih parodija cijele priče mojeg osobnog razvoja jest što sam se godinama grčevito borio da zadržim aspekte sebe koji su me najviše kočili da postanem (tadašnja) nova verzija sebe.
I sebi i drugima bih neprestano pričao o promjeni koju želim, ali moji izbori su svjedočili nečem sasvim drugom.
A zašto sam to radio?
Naravno, zbog straha od nepoznatog. Ali još više zbog toga jer nisam shvaćao dinamiku transformacijskog procesa.
Nisam znao kako pustiti “staro” i što činiti dok “staro” nestaje, a “novo” još nije počelo dolaziti.
Mislio sam da je transformacija stvar volje i želje, a nisam bio svjestan koliko je važna edukacija i duboko razumijevanje tog cijelog procesa – koji nije nimalo logičan. Nisam shvaćao da transformacijski proces ima svoju dinamiku i „stanice“ koje je nužno proći kako bih mogao ići dalje. Nisam znao da je to proces koji se može ubrzati i na koji se može uvelike utjecati kako bi se iz njega izvuklo što više.
I zato danas, kad god mi se s klijentima pruži prilika da im asistiram i vodim ih kroz proces transformacije u željenom smjeru, osjećam se blagoslovljeno što im mogu, barem malo, olakšati prolaz kroz one najteže i najbolnije faze tog procesa i pomoći im da svoju energiju usmjere na ono što je bitno.
U biti, kada malo bolje promislim, upravo zbog toga sam i izabrao coaching kao profesiju.
