Bilo je ljeto 2001. Sjedio sam u Starbucks kafiću u New Yorku i promatrao neke ljude kako piju kavu i rade nešto na laptopu. Djelovali su mi kao ozbiljni poslovni ljudi. Slične scene redovito bih viđao po Starbucks kafićima – a naravno da sam stalno visio tamo sve dok mi se srce ne bi glasno pobunilo zbog previše kofeina za taj dan.
Čisto da vas podsjetim, u to doba, ideja da ti za obavljanje tvog posla (ili barem većeg dijela posla) treba samo laptop i kava, bila je u samim začetcima – barem tamo gdje sam ja živio i studirao (Zagreb/Hrvatska). U Hrvatskoj nitko tada nije radio na takav način – barem ja to nisam vidio. Nije postojao uobičajeni naziv za takvu vrstu posla, nije bilo tutoriala na YouTube kanalu (koji je s radom započeo tek 2005.), a niti coacheva koji ti pomažu pokrenuti svoj „online business“ ili nešto slično.
Iako nisam imao blage veze što ti ljudi uopće rade na svojim laptopima i čime se bave, u sebi sam znao da je to stil života koji neupitno želim. Ne pitajte me kako sam to znao. Jednostavno sam znao. Ono kada osjetiš nešto i nemaš apsolutno nikakve dvojbe vezano za to. Kao da je taj osjećaj odnekud izronio i pojavio se na površini moje svijesti s čvrstom namjerom da ostane tu.
Svaki put kada bih se našao u navedenoj situaciji samo bih diskretno, krajičkom oka, promatrao te ljude i „upijao“ energiju koju mi je budilo takvo iskustvo. Kao da sam je želio čvrsto „usidriti“ u svojem sjećanju.
Naravno, kad god bih zamišljao da radim posao čiji su glavni „alati“ laptop i kava, šapat realnosti bi me redovito podsjećao da sam bio pred samim završetkom pravnog fakulteta. Jasno mi je bilo da me prvo čeka posao u odvjetništvu i puno sati po uredima i sudovima.
No, čak i tih nekoliko scena iz Starbucksa ostale su duboko urezane u mojem sjećanju još puuuno godina kasnije. Primijetio sam kako već od same pomisli na stvarnost u kojoj je takav životni stil moje „stvarno“ iskustvo, nešto predivno bi zatitralo u meni.
Kava, laptop i ja. Vauuuu… Top trio. Pobjednička kombinacija. Neki potpuno ludi i snažan osjećaj slobode.
***
No, zašto ovo pišem?
Iako sam tada mislio da još nemam blage veze što želim u životu i od života, sada jasno vidim kako su mi se pojedine aktivnosti same „otkrivale“ i šaptale u kojem smjeru da se uputim.
Da, dobro ste pročitali. Naglasak je na aktivnosti koje bi mi se same „otkrivale“ i nekom čudnom magnetskom silom vukle moju pozornost.
No, ideja o intimnoj romansi između kave, laptopa i mene, zvučala mi je toliko preeeeedobro, da sam jednostavno mislio da je to nemoguće. Ili, možda u nekom drugom životu.
Ono, u smislu, ma daaaaaaaj… nisam ja takve sreće; to je samo fantaziranje… ono što je stvarno jest da me čeka posao u odvjetničkom uredu i parnice po sudovima, a nakon toga spisi i ured. Usput rečeno, nikad nisam bio uredski tip. To mi je dosadno.
No, ipak, činjenica je da čak i kada na svojoj svjesnoj razini mislimo ne znamo što želimo, neki dublji aspekt nas itekako zna i stalno nas vodi i pomaže nam spojiti slagalicu.
Najveći problem s tim jest što nam to, u načelu, onako na prvu ruku, zvuči predobro da bi bilo stvarno i često nam predugo ostane zaključano u pretincu “fantazija”. A fantazijama… njima nikada zapravo ne dajemo šanse u stvarnom životu, zar ne?
***
I stoga, ako vam se čini da ne znate što želite ili ako osjećate da želite potpunu promjenu životnog stila, ali još ne možete definirati gdje, što i kako, sjetite se da vas jedan dublji dio vas stalno vodi i pokušajte ozbiljnije shvaćati aktivnosti koje snažno vuku vašu pozornost i stvaraju vam predivan osjećaj već na samu pomisao da ih radite.
Nemojte se opterećivati idejom da neka od takvih aktivnosti mora postati vaš „stvarni“ posao ili da ona, sama po sebi, mora predstavljati neko finalno rješenje. Samo skočite u to i pustite da vas energija vodi i otvara vam puteve.
***
Čim sam se vratio u Hrvatsku (nakon cca dva i pol mjeseca provedenih u SAD-u – uglavnom po Starbucks kafićima u svoje slobodno vrijeme 😉) , odmah sam počeo skupljati novce da kupim svoj prvi laptop. Kad sam ga kupio, nisam imao ništa pametno za raditi na njemu, ali činjenica da, u slobodno vrijeme, sjedim s njim u kafiću i čitam e-knjige, polagano bi mi budila onaj predivni osjećaj. Naravno, gledajući izvana, trudio sam se izgledati da, poput onih ozbiljnih poslovnih ljudi s laptopima iz Starbucksa, radim nešto važno i pametno. 😉
I tako je to polako počelo…
Danas, preko 90 posto svojeg posla mogu odraditi koristeći samo svoj laptop – i sasvim je nebitno gdje sam. Isplatilo se.
Laptop, kava i ja – moja intimna threesome romansa o kojoj sam godinama tajno maštao se manifestirala. 😊
***
Ukratko: Ne moraš sve znati. Dovoljno je da znaš da jedan dublji dio tebe zna sve što ti je potrebno znati u datom trenutku te da tom dubljem dijelu tebe svjesno dopustiš da duboko udahne i kaže ti kako gleda na stvari.
