Saznajte što smatram najvećim benefitom koji sam dobio prakticirajući Mindfulness. Uz to, upoznajte inspirativnu “Legendu o pustinjaku i pljačkašu” koja ističe važnost svjesnosti, strpljenja i prihvaćanja vlastitog puta.
***
Još od 2009. godine redovito vodim radionice Mindfulnessa i rijetko kada se dogodi da me netko od polaznika ne upita: “Što je najveći benefit koji si dobio prakticirajući Mindfulness?”
Naravno, nije mi lako odgovoriti na to pitanje jer ne vidim aspekt života u kojem ne osjećam da mi Mindfulness barem malo ne pomaže da budem bolja i cjelovitija verzija sebe.
Međutim, ako moram izdvojiti jedan poseban benefit, to bi bilo sljedeće: kada se sve zbroji i oduzme, najveći benefit koji sam dobio prakticirajući Mindfulness jest taj što mi je uvelike pomogao osvijestiti, shvatiti i stvoriti mir sa svojim „demonima“.
Naravno, pritom ne mislim na neka mitska bića s rogovima, opakim pogledom, velikim ušima i oštrim zubima, nego na razne (uglavnom nesvjesne) duboke unutarnje konflikte koji su neminovno bili prisutni u meni – i koje svi donosimo na ovaj svijet samim činom rođenja.
No, zašto sam upravo to istaknuo kao najvažniji benefit?
Zato jer sve dok ne stvorimo (barem relativni) mir sa svojim „demonima“, nemir koji u sebi osjećamo projicirati ćemo na ljude oko sebe i svijet općenito – i često ćemo ga upakirati u ambalažu dobrih namjera.
Zato jer tek onda kada stvorimo (barem relativni) mir sa svojim „demonima“ moći ćemo zaista pustiti druge da žive svoj život i prestati spašavati svijet od onih koji rade nešto „krivo“ ili jednostavno znatno drukčije.
Zato jer tek onda kada stvorimo (barem relativni) mir sa svojim „demonima“ moći ćemo češće i jasnije čuti glas svoje duše i osjetiti smjer u kojem želi da rastemo i evoluiramo.
Zato jer tek onda kada stvorimo (barem relativni) mir sa svojim “demonima” prestat ćemo svoju sreću i ispunjenje uvjetovati načinom da koji smatramo da bi se drugi trebali ponašati prema nama.
Zato jer tek onda kada stvorimo (barem relativni) mir sa svojim „demonima“ izgubit ćemo potrebu da druge „na silu“ uvjeravamo u ispravnost svojih gledišta i trošimo vrijeme na bespotrebne rasprave – online i uživo – u tu svrhu.
Zato jer tek onda kada stvorimo (barem relativni) mir sa svojim „demonima“ prestat ćemo druge opterećivati svojim „sjenama“ koje uglavnom maskiramo u brižne, dušobrižničke i dobronamjerne savjete.
Zato jer tek onda kada stvorimo (barem relativni) mir sa svojim „demonima“ jasnije će nam postati da su božanska ljubav, mudrost i snaga neprekidno prisutni u nama, stalno nam dostupni, te nam ne trebaju posrednici da bismo to iskusili.
***
Ne tvrdim da sam uspio stvoriti potpuni mir sa svim svojim „demonima“. Ide mi dobro, ali svjestan sam da me još čeka puno posla na tom putu.
Cilj mi je, idealno gledano, doći do razine gdje ću svim svojim „demonima“, kada ih susretnem, moći ponuditi toplo utočište u sebi te im pružiti bezuvjetnu ljubav i mir.
Možda ću uspjeti postići to u ovom životu, a možda će mi trebati još mnogo života da usavršim tu vještinu. Iskreno, vremenski faktor me ne opterećuje previše. Bitno mi je imati jasan smjer u kojem idem, kao i učinkovite „alate“ koje mogu koristiti kad se suočim sa svojim „demonima“.
U trenucima kada me uhvati nestrpljenje i čini se da proces nema kraja, prisjetim se kako je reagirao „poznati pljačkaš“ iz stare Legende o pustinjaku i pljačkašu opisane u Advaita-Vedanti.
Legenda glasi ovako:
Jednom davno, nekoliko Deva (božanskih bića sličnih duhovnim vodičima, anđelima ili uzašlim majstorima) odlučilo je posjetiti Zemlju i vidjeti što ima novoga. Prvo su susreli pustinjaka koji je meditirao. Kada su mu se približili, upitao ih je koliko će još dugo trebati meditirati i provoditi razne duhovne prakse da bi postigao oslobođenje. Deve su mu odgovorile kako jasno vide veliki napredak koji je učinio te, ako nastavi takvim ritmom, za samo dva do tri života će postići oslobođenje.
Više od dvadeset godina je živio asketskim životom, neprekidno meditirao i provodio duhovne prakse, potpuno se odrekavši svjetovnog života i svih užitaka koje svijet nudi. No, kada je čuo da će mu još trebati dva do tri života provesti na takav način, obuzela ga je ogromna ljutnja i bijes. Uopće više nije bio zainteresiran za razgovor i počeo je razmišljati da odustane od svega i vrati se svom starom načinu života.
Deve su nastavile dalje svojim putem i nakon nekog vremena susrele su najpoznatijeg pljačkaša u tom dijelu zemlje kako leži pod stablom s ogromnom krošnjom. Kada su mu se približile, upitao ih je, onako više šaljivim tonom, koliko će mu vremena trebati da bi postigao oslobođenje. Deve su mu odgovorile da prvo izbroji sve listove na stablu pod kojim leži. Toliko koliko ima listova, toliko će mu još života biti potrebno da postigne oslobođenje.
Kada je to čuo, pljačkaš se odmah uozbiljio te začuđeno prokomentirao: ‘Pa to je ništa u odnosu na cijelu vječnost!’
Prema legendi, nakon toga se Nebo otvorilo i munja oslobođenja ga je direktno pogodila.
***
Po mom mišljenju, “Legenda o pustinjaku i pljačkašu” ističe važnost svjesnosti, strpljenja i prihvaćanja vlastitog puta, bez obzira na to što on nije uvijek lagan, smislen ili jednostavan. Što se više opiremo putu koji ionako moramo prijeći i lekcijama koje ionako moramo usvojiti, to si više otežavamo život.
Pustinjak je uložio svo svoje vrijeme i energiju kako bi postigao oslobođenje. Međutim, njegovo neprihvaćanje puta koji ga ionako čeka, kao i nepostojanje odmaka od vlastitih predodžbi o tome kako smatra da bi se njegov put trebao odvijati, uzrokovali su mu ljutnju i bijes te ideju da odustane od svega i vrati se starom načinu života.
Za razliku od njega, pljačkaš je imao neusporedivo duži put do postizanja oslobođenja ispred sebe. No, njegova perspektiva cijele situacije omogućila je da se samo Nebo otvori i da odmah postigne oslobođenje.
***
Naš um i svi koncepti koje imamo previše su vezani uz linearno razumijevanje vremena. Naravno, potrebno je to uzeti u obzir. No, treba imati na umu kako linearno vrijeme postoji samo u ovoj 3D stvarnosti i da je naša zamisao o tome kako bi se nešto trebalo odvijati, u konačnici, ipak samo zamisao, a ne činjenica.
Činjenica je put koji se odvija i događaji koji se odvijaju na tom putu. Što smo spremniji biti u miru sa svim tim događajima, svjesno ulaziti u „pećine u koje se bojimo ući“ i redovito raditi na tome da stvaramo odmak od svih svojih stavova, naš put postaje smisleniji i ispunjeniji.
Poanta ove legende podsjeća me na misao iz “Tečaja čuda” koja glasi: „… samo neograničeno strpljenje daje neposredne učinke“.
