Knjiga Propovjednik oduvijek mi je bila jedna od najdražih knjiga Staroga zavjeta. Naročito mi se još davno urezala u sjećanje rečenica: „Ništa novo pod suncem.” Ne znam zašto baš ona. Možda zato što sam u njoj oduvijek osjećao nešto pomalo surovo, ali istodobno i neobično oslobađajuće.
Propovjednik promatra ljudski život i primjećuje da se, unatoč svim promjenama, uglavnom vrtimo oko istih stvari. Želimo ljubav, sigurnost, novac, priznanje, uspjeh, mir i užitak. Nešto dobijemo, neko smo vrijeme zadovoljni, a onda se pojavi nova želja, novi problem ili nova praznina koju pokušavamo ispuniti. Mijenjaju se vremena, okolnosti i oblici naših želja, ali potraga ostaje gotovo ista.
No ja tu misao nikada nisam doživljavao kao poziv na pesimizam, asketizam ili bijeg od svijeta. Ne mislim da trebamo prestati uživati, stvarati, voljeti ili željeti nešto za sebe. Za mene Propovjednik prije svega govori o nevezanosti.
Nevezanost nije odricanje od života
Nevezanost ne znači da vam nije stalo. Ne znači ni da trebate živjeti kao da vam ništa nije važno. Ona jednostavno znači da uživate u onome što imate, ali od toga ne očekujete da vam osigura trajnu sreću i mir.
Možete voljeti svoj posao, partnera, dom, putovanja ili bilo što drugo, a pritom znati da se sve mijenja i da ništa ne možete zauvijek zadržati u istom obliku. To nije razlog da manje volite život. Upravo suprotno. Kada od života prestanete tražiti da vam jamči trajnu sigurnost, možete mu pristupiti puno slobodnije.
I tu dolazimo do važne stvari.
Odnosi, uspjesi, gubici i promjene tada više nisu samo nešto što vam se događa. Oni vam pokazuju i kako se odnosite prema životu. Pokazuju vam što pokušavate kontrolirati, čemu pridajete preveliku važnost i bez čega vjerujete da ne možete biti dobro.
U Tečaju čuda postoji misao koja se za mene prirodno nastavlja na Propovjednika:
„Ti ne želiš ovaj svijet. Jedina stvar u njemu koja je vrijedna jest ona na koju gledaš s ljubavlju.”
Ta rečenica može zvučati kao odbacivanje svijeta, ali Tečaj čuda ne poziva nas da se udaljimo od života. On govori o svijetu kojem vrijednost dajemo kroz strah, vezanost i očekivanje da nas nešto izvana ispuni. Upravo takav svijet, izgrađen na stalnom traženju i strahu od gubitka, nije ono što duboko želimo.
Prema Tečaju čuda, stvarnu vrijednost nema ono što od svijeta dobivamo, nego ljubav iz koje mu pristupamo.
Pritom se ne govori o zaljubljenosti ni o snažnom emocionalnom osjećaju. Ljubav ovdje nije raspoloženje koje se danas pojavi, a sutra nestane. Riječ je o stanju u kojem strah više ne određuje sve što vidite.
To ne znači da ne primjećujete problem, da ne postavljate granice ili da ne osjećate bol. Znači da povredu ne morate pretvoriti u trajnu osudu, nesigurnost u potrebu za potpunom kontrolom, a teško razdoblje u dokaz da je cijeli život izgubio vrijednost.
Ima li vam to smisla?
Drugim riječima, ljubav ne znači da sve mora izgledati lijepo. Ona znači da strahu, ljutnji i potrebi za kontrolom više ne prepuštate da odlučuju o svemu.
E sada dolazimo do sreće.
Kada sreća postane još jedan uvjet
I sreća vrlo lako postane nešto što očekujemo od svijeta: od odnosa, uspjeha, novca, priznanja ili povoljnih okolnosti. Život tada više ne susrećemo onakav kakav jest, nego ga stalno provjeravamo. Pitamo se daje li nam ono stanje koje smo unaprijed proglasili poželjnim.
Upravo zato čovjekovu potrebu da bude sretan smatram prilično ograničavajućom. Ne zato što je u sreći nešto loše. Naravno da nije. Problem nastaje kada sreću pretvorimo u dokaz da živimo ispravno.
Odmalena učimo da bismo trebali biti sretni. Jednoga dana, kada pronađemo pravu osobu, pravi posao, dovoljno novca, dovoljno slobode ili dovoljno unutarnjeg mira, napokon ćemo stići.
Ali kamo?
U neko zamišljeno stanje u kojem se više ništa neugodno neće događati?
Um najprije stvori predodžbu o tome kako bi sreća trebala izgledati, a zatim s njom uspoređuje svaki trenutak. Što se više vežemo uz razdoblja ugode, uzbuđenja i ispunjenosti, to nam teže pada sve što se u tu sliku ne uklapa. Običan dan postane dosadan, tuga izgleda kao pogreška, a neizvjesnost kao dokaz da nešto nije u redu.
I tako nas potraga za srećom može udaljiti upravo od onoga što se sada događa.
Poanta nije u tome da ne želite biti sretni. Poanta je da vam sreća ne postane glavni životni zadatak. Meni je puno važnije biti što više svoj. Jer što sam više svoj, to manje živim prema programima koji mi govore kako bih se trebao osjećati, što bih trebao željeti i kako bi moj život morao izgledati.
A što sam bliže sebi, bliže sam i ljubavi u sebi.
Iz te perspektive, ono što često nazivamo srećom može postati ograničenje. Ne zato što je sreća nešto loše, nego zato što je pretvaramo u mjerilo prema kojem procjenjujemo sva druga iskustva. Život je, međutim, puno širi od osjećaja sreće. U njemu postoje i mir, tuga, neizvjesnost, gubitak, promjena, bliskost i sasvim obični dani u kojima se ne događa ništa posebno.
Propovjednik nas podsjeća da se sve prolazno mijenja i da nas ništa izvana ne može trajno ispuniti. Tečaj čuda dodaje da stvarnu vrijednost nema ono što uspijemo dobiti i zadržati, nego ljubav iz koje pristupamo životu.
I zato možda naš pravi zadatak nije biti stalno sretan. Možda je važnije biti što više svoj i ostati u dodiru s ljubavlju u sebi čak i onda kada se život ne odvija onako kako smo zamislili.
***
Želite li dublje istražiti ideje iz Tečaja čuda i upoznati pristupe koji vam mogu pomoći da se jasnije povežete sa sobom i svojim unutarnjim iskustvom, pogledajte TT Mindfulness program. U njemu ćete pronaći konkretne alate i prakse za razvoj prisutnosti, unutarnje jasnoće i stabilnijeg odnosa sa sobom.
