Mnogi empati nose priču koju nitko ne vidi.
Vani djeluju stabilno, sabrano, tihi su oslonac drugima. Ljudi im vjeruju, dolaze po savjete, dive se njihovoj snazi.
A iznutra?
Često su to duše koje su vrlo rano u životu naučile da neće imati na koga računati osim na sebe.
Ne zato što su bile rođene snažne, već zato što nisu imale izbora.
Zamislite dijete koje duboko osjeća, koje vidi previše, koje ima previše unutarnjih pitanja… i koje ne nalazi nikoga tko bi to mogao primiti, razumjeti, prepoznati.
Taj mali empat nauči brzo: ako želim preživjeti, bolje mi je da ne trebam nikoga.
I tu se počinje graditi ono što danas zovemo “snagom”.
Ali to nije snaga iz sigurnosti – to je snaga iz oklopa.
Tiha odlučnost da se više nikada ne budem razočarao. Da me više nitko ne vidi dok boli.
I dok ti ljudi rastu i duhovno se razvijaju, taj obrazac ne nestaje lako.
Postaje dio osobnosti: “ja sve mogu sam”, “ne želim nikoga opterećivati”, “ja ću se pobrinuti za sve”.
I onda dođe trenutak kad te nešto iznutra umara… ali ne znaš što.
Radiš na sebi, meditiraš, paziš na energiju – i svejedno nešto u tebi vapi za odmorom.
Znaš zašto?
Zato što tvoje energetsko polje ne želi više nositi sve samo!
Zato što ono dijete u tebi – koje se jednom povuklo – želi da ga napokon vidiš. I čuješ. I podržiš.
Ne, ne moraš odustati od svoje snage. Ali možeš joj dodati novu kvalitetu: mekoću.
Tvoje energetsko polje već zna: Svjetlost ne prolazi kroz stisnutost. Ona prolazi kroz otvorenost.
Nisi ovdje da sve nosiš sam/a. I nisi slab/a ako ti ponekad treba nježnost.
To je znak da si spreman/na živjeti iz višeg mjesta – mjesta gdje se snaga i ranjivost više ne bore, nego se drže za ruku.
Ideja iz EHSP Coach programa.
