Ako ste empat, vjerojatno ste još u ranoj životnoj dobi primijetili kako se vaše tijelo ili, bolje reći, vaše energetsko polje ponaša poput spužve koja automatski upija energije iz okoline. Vjerojatno ste primijetili da ne samo da možete jasno osjetiti emocije ljudi s kojima razgovarate nego ste te iste emocije skloni doživljavati i procesirati poput vlastitih emocija – a naročito kada je riječ o emocijama straha, zabrinutosti ili bespomoćnosti.
Da stvar bude zanimljivija, to se ne događa samo kad su emocije drugih ljudi u pitanju, nego i s raznim drugim energijama s kojima stupate u bilo kakav oblik interakcije.
Mislim da vam je jasno o čemu govorim, zar ne?
Duuuugi niz godina hrvao sam se s “upijenim energijama i emocijama drugih ljudi” i pokušavao se na razne načine izuzeti od tog čudnog “hendikepa” – hendikepa za koji nije postojala nikakva dijagnoza, a niti sam imao koga kome bih se barem mogao pošteno izjadati znajući da shvaća što proživljavam. Upijenu energiju doživljavao bih poput onih scena iz ratnih filmova kada osoba upadne u živo blato te se, što se više trudi iz njega izaći, samo dublje ukopava.
Zbog navedenog sam za sebe počeo misliti da sam osuđen da budem potpuno asocijalan i da nikada neću moći raditi posao koji uključuje intenzivniju interakciju s ljudima. No, ni to samo po sebi ne bi bilo problem da mi nisu, s druge strane, upravo poslovi koji u sebi uključuju interakciju s ljudima djelovali najprivlačnijima.
I to me je jako mučilo i stvaralo mi je nekakav osjećaj zatočenosti unutar nekih čudnih nevidljivih zidova u mojoj glavi.
No, s vremenom sam postao dosadan sam sebi. Odlučio sam da ću prestati igrati igru “jadan i neshvaćeni ja” te da ću radije doživjeti totalni fijasko u bilo kojem aspektu negoli se nastaviti cijeli život skrivati i bježati od tuđih energija – pa kud puklo.
Ionako sam oduvijek nekako u sebi osjećao da Svemir podržava odvažne ljude i da je odvažnost, zapravo, najvažniji uvjet za osobni razvoj. Jer, uzalud ti sve znanje i iskustvo ako nisi u stanju “skočiti u nepoznato” onda kada osjetiš da je pravo vrijeme za to.
I tako sam odlučio “skočiti” u nepoznate vode, izložiti potpunom riziku svoj “skriveni i zaštićeni” mikrosvijet u kojem sam živio, te na svojem osobnom iskustvu potpuno istražiti što se to zapravo događa u meni, a da je posljedica toga upijanje energija iz okoline.
U početku sam samo započeo istraživati u slobodnom stilu bez ikakve ideje gdje, što i kako. Nekako sam pustio da me vodi impuls za slobodom koji sam u sebi snažno osjećao i doživljavao ga poput neke vrste inteligencije. Primjerice, ponekad bih se namjerno dugo zadržao u interakciji s ljudima od kojih bih upijao izrazito gustu energiju koja bi mi automatski stvarala snažan osjećaj anksioznosti i depresije. Svjesno bih dopustio da me takva energija potpuno prožme i duboko uđe u mene. Ništa ne bih činio da se izvučem iz toga, nego bih samo promatrao “neovisni život te energije”. Istu stvar radio bih vezano za prostore u kojima bih osjećao nešto slično. Iako sam se često osjećao kao da sam potpuno sam na tom putu jer nikoga nisam imao s kime bih mogao podijeliti svoja iskustva i izazove, gledajući iz sadašnje perspektive, jasno vidim kako bi mi Svemir ipak poslao razne vrste “pomagača” u presudnim trenucima.
U to doba već sam bio upoznao osnove Mindfulness pristupa te sam redovito prakticirao Mindfulness pa mi je to jako puno pomoglo i davalo osjećaj barem relativne sigurnosti. Iako bi me sve to skupa ponekad prilično “slomilo” te mi je bilo potrebno puuuuno kave i čokolade s rižom nakon takvih interakcija da bih se vratio na svoje, u sebi sam jasno osjećao da sam na dobrom putu.
Taj proces trajao je puno duže negoli sam očekivao. Uzelo mi je to puuuuno godina istraživanja i eksperimentiranja, puno živaca i padova, no u jednom trenutku kockice su mi se ipak počele slagati. Isplatilo se.
Danas više nemam problem s upijanjem tuđih energija. Iako moj energetski sustav i dalje funkcionira isto kao i prije – dakle, i dalje punom parom kupi sve moguće energije iz okoline, naširoko i nadaleko – to me više nimalo ne sputava. Dapače, upravo to je onaj ključni faktor koji mi je potreban da bih mogao doživljavati život na način koji mi je najprirodniji. Bez toga, osjećao bih se prazno (kliknite OVDJE za više detalja o mojoj osobnoj priči i visokoj senzibilnosti).
I zato mi je želja skrenuti vam dodatnu pozornost na fenomen “upijanja tuđe energije”, pojasniti vam zašto taj proces ne možete spriječiti, te što zapravo stoji iza svega toga – jer upijanje tuđe energije, samo po sebi, uopće nije problem.
Da, dobro ste me čuli. 🙂
Spremni?
Ako želite pročitati nastavak moje priče te zaključke do kojih sam došao, kliknite OVDJE i besplatno preuzmite e-knjigu Zbog čega empati upijaju energiju drugih ljudi… i zbog čega to ne mogu spriječiti.
