„Ako osjećaš da se ne uklapaš u ovaj svijet, to je zato što si došao s namjerom da bi stvorio bolji.“ – Anonimna
Još od ranog djetinjstva osjećao sam se nekako “drukčije” i kao da, zapravo, nigdje ne pripadam – ali doslovce. Ponekad bi me čak i pratio osjećaj kao da sa mnom nešto nije u redu ili kao da mi nedostaje dio mozga jer sam jednostavno znao da način na koji gledam, doživljavam i osjećam ljude i svijet oko sebe, u okolini u kojoj sam živio, djeluje poprilično čudno i neuobičajeno.
Također me je frustrirala činjenica što bi me u većini društvenih interakcija redovito pratio osjećaj kao da moram glumiti zainteresiranost za razne teme koje me nimalo nisu zanimale te “skrivati” pravog sebe jer sam se pravog sebe, na neki način, čak i stidio.
Daleko od toga da nisam bio u mogućnosti s raznim tipovima ljudi pronaći prikladne teme za razgovor i ugodno se družiti, ali sve to mi je više nalikovalo na projekt s pomoću kojeg pokušavam postići neki cilj negoli na ugodno druženje koje bi me opuštalo i punilo energijom.
Taj moj projekt, ili preciznije rečeno, pokušaj “uklapanja” i “skrivanja pravog sebe” uzimao bi mi jako puno energije i nisam bio siguran koliko ću zaista imati i volje i snage igrati tu igru na duže staze.
***
Međutim, moj “stvarni svijet” u kojem bih se zaista osjećao dobro i u kojem bi se zaista opustio i punio energijom, događao bi se upravo u trenucima kada bih bio sam sa sobom – u sobi, šumi ili na plaži uz more. U takvim trenucima nisam se trebao opravdavati, skrivati niti uklapati i toliko mi je bilo lijepo provoditi vrijeme sam sa sobom da bi me ponekad čak bilo i strah toga.
Za razliku od svijeta u kojem sam se silno trudio sakriti i uklopiti, teme o kojima bih razmišljao u svojem stvarnom svijetu bile su sasvim drukčije.
U svojem stvarnom svijetu…
Želio sam znati zašto ljudi pate. Želio sam znati zašto Bog koji je navodno čista ljubav, neke ljude počasti “vječnom kaznom” i zašto dopušta da se po svijetu događaju razne nepravde, nepravilnosti i ratovi… i zašto djeca umiru od gladi.
Želio sam shvatiti zašto mi ljudi, a ponekad i potpuni stranci koje bih tek upoznao imaju potrebu ispričati svoju životnu priču te, a da ih uopće ne pitam, otkriti neke intimne detalje iz svojeg života… i zašto bi se tako nešto događalo čak i tijekom glasnih studentskih zabava koje sam također doživljavao kao nešto što moram “odraditi” kao dio svojeg “uklapanja” – iako, da je po mome, puno bi mi bilo zabavnije ostati doma i čitati knjigu, meditirati ili gledati film, naravno, uz dobru kavu.
Želio sam shvatiti zašto automatski primijetim te imam potrebu pristupiti i pomoći osobi koja osjeća (emocionalnu) bol – pa čak i ako ta osoba od mene konkretno ne traži pomoć – i zašto ponekad tuđu (emocionalnu, a ponekad i fizičku) bol doslovce osjetim u svojem tijelu na način kao da se ona meni događa.
Želio sam znati zašto me duži boravak u grupi iscrpi gotovo više nego vježbanje u teretani i zašto nakon imalo dužeg boravka u grupi imam potrebu za mentalnim resetiranjem u samoći uz prigušeno svjetlo – čak i ako je u pitanju ugodno druženje.
Želio sam shvatiti zašto previše osobno doživljavam zlonamjerne komentare i kritike koje zapravo nemaju nikakve veze sa mnom… te zašto mi se čini da takve stvari skoro nikog drugog ne diraju, osim mene.
Želio sam znati zašto je moje tijelo poput antene koja jednostavno intenzivno prepoznaje i kupi sve energije oko sebe – i one dobre i one loše – te zašto, ponekad, bez ikakvog povoda, iz mirnog i radosnog raspoloženja automatski “upadnem” u snažnu anksioznost ili mi odjednom padne razina energije.
Želio sam shvatiti zašto dio mene živi u nekom idealističkom svijetu i želi udovoljiti svima oko sebe te pronaći vrijeme i razumijevanje za razne ljude i njihove priče pa čak i onda kada bih jasno osjećao da me takve priče potpuno crpe i umaraju.
Želio sam shvatiti zašto se smatra čudnim i neprikladnim pričati o energijama koje su posvuda oko nas i koje su mi djelovale podjednako stvarne kao i bilo koji vidljivi i opipljivi predmet. “Zar drugi ne vide i ne osjećaju te energije ili ih svi vide i osjećaju, a postoji neko nepisano pravilo da se o tome ne priča?” – često bih se znao pitati.
Želio sam shvatiti zašto sve što sam naveo, a i još mnogo više toga želim shvatiti i zašto uopće imam toliku potrebu satima i satima razmišljati o tome i analizirati iz različitih kutova… i zašto ne mogu prestati misliti o tome… i zašto se jednostavno ne mogu fokusirati na utakmice i neke druge cool stvari i istinski se živcirati i jadovati zbog toga jer moj omiljeni nogometni klub nije uspio doći do finala.
***
Želio sam saznati i shvatiti puno toga, ali…
Koga pitati?
Odakle uopće početi?
Kome se to uopće usuditi priznati… u maloj i tradicionalnoj sredini u kojoj sam živio.
Jednom sam se, u trenucima očaja, o navedenoj temi i raznim “nevidljivim” energijama usudio popričati sa svojim tadašnjim lokalnim župnikom, ali već nakon nekoliko minuta razgovora shvatio sam da to baš i nije bila dobra ideja 😉
***
Tada nisam znao da se radi o fenomenu visoke senzibilnosti te što ona uopće znači i što donosi sa sobom. Nisam znao da je to prirođena crta osobnosti, sama po sebi sasvim neutralna, te da o meni ovisi što ću učiniti s njom, već sam jednostavno mislio da sa mnom nešto ne štima. Nisam znao kako je zaštititi, a niti prigrliti, optimizirati i iskoristiti njezin puni potencijal.
Jednostavno nisam bio svjestan što se događa i što učiniti s “time” nego sam taj aspekt sebe doživljavao poput mane ili hendikepa koji sam se silno trudio sakriti od drugih, a s vremenom i od samoga sebe – što mi je u jednom trenutku čak bilo i poprilično uspjelo.
Gledajući iz današnje perspektive, da sam barem imao nekoga tko je dovoljno stručan i upoznat s fenomenom visoke senzibilnosti da mi samo ukratko objasni o čemu je riječ i opiše mi barem one osnovne korake koje je potrebno učiniti kako bih prestao gubiti vrijeme na stvari koje jednostavno nisu funkcionirale te započeo razvijati i njegovati taj aspekt sebe koji danas najviše cijenim i volim!
Zaista mi je teško vjerovati da sam toliko godina svojeg života proveo misleći kako sa mnom nešto nije u redu i toliko puno energije gubio kako bih mogao učinkovito gušiti pravog sebe, svoju intuiciju i emocije koje sam osjećao samo zato da bih se uspješno sakrio i donekle uklopio tamo gdje sam, u dubini sebe, jasno znao da ne pripadam.
Zaista mi je teško vjerovati da sam toliko godina svojeg života proveo misleći kako sa mnom nešto nije u redu i toliko puno energije gubio kako bih mogao učinkovito gušiti pravog sebe, svoju intuiciju i emocije koje sam osjećao samo zato da bih se uspješno sakrio i donekle uklopio tamo gdje sam, u dubini sebe, jasno znao da ne pripadam.
Naravno, to silno gušenje pravog sebe, svoje intuicije i emocija koje sam osjećao uzrokovalo mi je da godinama živim s osjećajem blage anksioznosti, a da uopće nisam bio svjestan da je takva anksioznost gotovo neprekidno bila prisutna u meni te me je pratila poput sjene – čak i u trenucima kada sam smatrao da se osjećam radosno i ispunjeno. Postao sam je svjestan tek kada sam, sasvim slučajno, upoznao Mindfulness… ali to je jedna druga priča.
***
Nažalost, tada nije bilo literature i treninga koji su se bavili temom visoke senzibilnosti, a moj prvi osjećaj da ima nade za mene dogodio se kada sam se počeo upoznavati s učenjem Orin & DaBen koji su među prvima u svijetu počeli konkretno pisati o fenomenu visoke senzibilnosti te nuditi praktična rješenja i treninge.[1]
Samo saznanje da visoka senzibilnost postoji kao opisani fenomen te da nije nikakva patologija ili nešto slično, već crta osobnosti koju ima određeni manji postotak ljudi, omogućila mi je da polako započnem dopuštati sebi slobodnije disati te se, puževim koracima, usudim prestati skrivati i pokušavati biti nešto što nisam.
***
Danas prihvaćam način na koji doživljavam i reagiram na energije, ljude i svijet oko sebe. Danas mi nije problem kazati NE. Danas na drukčiji način gledam na pojam “odgovornost za druge” te se, osim u iznimnim slučajevima, osjećam u redu s idejom da svoje potrebe stavljam na prvo mjesto (više se ne osjećam loše, sebično ili manje odgovorno zbog toga). Danas više nemam potrebu “popravljati i spašavati ljude” od raznih drama, problema i nedaća jer, kao što to kaže meni draga autorica Judith Orloff Ph.D., “svaka osoba zaslužuje dostojanstvo vlastitog puta”.
Danas prihvaćam svoju visoku senzibilnost. U biti, ne samo da prihvaćam svoju visoku senzibilnost nego se osjećam sretno i blagoslovljeno zbog nje jer to je nešto predivno i bez nje ne bih bio u mogućnosti doživjeti iskustva koja mi, zapravo, daju najveći smisao u životu. Jasno mi je da ono što osjećam da moja duša želi iskusiti na zemlji, bez visoke senzibilnosti nikako ne bih mogao iskusiti.
Danas puno bolje znam kako upravljati svojom osobnom energijom i znam gdje je moja jedina i stvarna pripadnost – i ta pripadnost nema veze s vrstom “pripadnosti” kojoj sam godinama uzaludno težio.
Danas uopće ne mogu shvatiti zašto sam toliko dugo vremena bio tvrd i krut prema sebi i zašto sam toliko dugo sustavno sputavao samoga sebe i rezao svoja krila samo zato što sam se osjećao “drukčije”… i nikako ne mogu shvatiti zašto sam raznim ljudima koji to nimalo nisu zaslužili poklanjao obilje svojeg vremena i energije, udovoljavao im, popuštao te davao za pravo, nauštrb sebe, samo zato jer ____________, u biti, iskreno, i dalje ne znam zašto.
***
I upravo zbog svega navedenog, stvorio sam EHSP COACH program koji je posebno namijenjem za empate i visoko senzibilne osobe koji žele svoju visoku senzibilnost pretvoriti u supersnagu! Navedeni program rezultat je mojeg dugogodišnjeg istraživanja fenomena “visoke senzibilnosti” uzimajući u obzir vlastita iskustva, a i iskustva svojih klijenata koji spadaju u navedenu kategoriju (koji su, po mojoj procjeni, sačinjavali između 35 i 40 posto mojih klijenata).
Usmjeren je upravo na one najčešće (a i najbolnije) izazove s kojima se empati i visoko senzibilne osobe suočavaju na dnevnoj bazi – uz dodatni modul koji se odnosi na coacheve i holističke praktičare koji i sami pripadaju navedenoj kategoriji.
Kliknite OVDJE za više informacija o programu.
[1] U vrijeme kada su Orin & DaBen objavljivali svoje radove na temu visoke senzibilnosti (početkom 1980-ih) to je bila new-age kategorija. Znanstvena zajednica se tek nešto kasnije počela ozbiljnije baviti i istraživati navedeni fenomen, a pojam Highly Sensitive Person počeo se koristiti tek sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća nakon što je Elaine N. Aron Ph.D. objavila knjigu sa istoimenim naslovom. Uz navedeni naziv, u akademskim krugovima koristi se i naziv Sensory Processing Sensitivity – SPS.
