Vjerujem da ste puno puta u raznim situacijama čuli izreku “Ono što te ne ubije to te ojača!”. Mnogi je ponosno izgovaraju kada pričaju o nekim izazovnim životnim iskustvima i osjećaju se važno, korisno i produktivno jer su se ipak uspjeli oduprijeti silini života koja ih je pokušala uništiti.
Nažalost, po mojem mišljenju, to nema veze ni sa kakvim stvarnim trofejom, već se radi se “mantri” kojom ljudi sami sebe uspješno zavaravaju te se, nesvjesno, izbjegavaju suočiti sa svojim slabostima i nedostatkom životne ambicije. Ili, drukčije rečeno, klasična priča kojom svoje mane pokušavamo sami sebi i drugima prezentirati kao vrline!
Kako bih vam jasnije ilustrirao što konkretno mislim, dopustite mi da s vama podijelim primjer iz vlastitog iskustva…
Na samome početku osnovne škole doživio sam iskustvo koje mi je stvorilo ogroman strah i otpor prema ideji da idem k zubaru. Nakon tog iskustva, kad god bih osjetio zubobolju, sam bih sebe zavaravao da će to prestati. S vremenom, zub bi me započeo boljeti jače, a ja bih uzimao tablete protiv bolova i vjerovao kako će se stvar ipak smiriti i da će sve biti u redu. Naravno, svako malo nakon toga, zub bi me zabolio sve jače, a ja bih još više “navalio” na tablete protiv bolova. Navedeni “proces” ponavljao bi se sve dok mi tablete više ne bi mogle pomoći te bih bio prisiljen posjetiti zubara. Zbog dugog odgađanja, zubar bi uglavnom zaključio kako je potrebno vaditi živac jer sam previše vremena odgađao popravak.
Navedena situacija dogodila mi se nekoliko puta i ono što je zanimljivo jest činjenica da bih se nakon, za mene izrazito traumatičnog procesa vađenja zubnog živca, osjećao hrabro i ponosno na sebe kako sam to sve izdržao te uspješno prebrodio intenzivan strah.
No, zanemarimo moj čudni “film” u glavi i ponos na samoga sebe te budimo realni. Stvarna situacija jest da su mi fiktivni osjećaji ponosa i hrabrosti služili kao “alati” koji su mi pomagali kako bih se izbjegao suočiti sa svojim strahom i traumom koju sam proživio. Gledajući realno, već i mala bol u zubu ukazivala mi je da je bilo potrebno posjetiti zubara. To je sve što je trebalo učiniti − i ništa drugo! Sve ostalo što bih radio predstavljalo je odraz moje “sljepoće” i, gledajući iz sadašnje perspektive, nedostatka životne ambicije da rješavam stvari i živim punim plućima.
Drugim riječima, uopće nisam bio heroj kojega život nije uspio “ubiti”, nego bjegunac od samoga sebe!
U knjizi Total Coaching, autor i coach Patrick Williams, predivno je izrazio misao koja mi se duboko usjekla u pamćenje kada sam je prvi put pročitao:
“Život nam stalno šalje INFORMACIJE i PORUKE. Kada ne obraćamo pozornost na njih, one postaju LEKCIJE. LEKCIJE koje ne naučimo postaju PROBLEMI. Ako izbjegavamo suočiti se sa PROBLEMIMA, oni postaju KRIZE. Ako KRIZAMA ne pristupimo pomno, one započnu stvarati KAOS u našem životu.”
***
Ako ste u nekom trenutku života u pojedinom aspektu iskusili potpuni “KAOS” (a nema osobe koja to nije iskusila barem nekoliko puta tijekom života), kako god da se taj “KAOS” odrazio na vaš život, umjesto da budete ponosni na sebe jer ste ipak “ojačali” i niste mu dopustili da vas “ubije”, pokušajte navedeno analizirati pitajući sebe sljedeće pitanje:
“Što je to u meni što me je spriječilo da jasno čujem poruku koju mi je život na vrijeme poslao i od čega zapravo bježim?”
Dok razmišljate o navedenom pitaju, nemojte prosuđivati svoje izbore i samoga sebe, već budite otvoreni kako biste zaista dobili uvid u vlastite slabosti od kojih možda bježite – jer tek onda kada osvijestimo i prihvatimo svoje slabosti, dovodimo sebe u priliku da ih pretvorimo u snage!
© Tomislav Tomić – 2018. Sva prava pridržana. Članak prethodno objavljen u kolumni koju pišem za magazin Naturala life