Postoji tihi osjećaj praznine koji mnogi empati nose u sebi, ali rijetko o njemu pričaju. Naravno, ne vidi se izvana i ne traži pažnju. Samo je tu. Stalno prisutan, poznat i teško ga je objasniti riječima.
Ponekad se probudiš s tim osjećajem, a da ni sam ne znaš zašto. Nije to tuga ni usamljenost. Nije ni nostalgija, iako imaš dojam kao da nešto nedostaje. Više je to tihi osjećaj praznine. Kao da se sjećaš nečeg lakšeg i toplijeg, i teško ti je jer svijet oko tebe jednostavno ne nosi tu istu lakoću.
Ako si empat, vjerojatno znaš točno o čemu govorim. Jer svijet ne doživljavaš samo kroz ono što vidiš, nego kroz ono što osjećaš. Osjećaš i ljepotu i težinu u istom trenutku. Primjećuješ ono što drugi ne vide – tišinu između rečenica, napetost u zraku, neizgovorene emocije oko sebe.
I čak i kad sve u tvom životu izgleda dobro, u tebi postoji onaj blagi osjećaj da nešto nedostaje, kao da jedan dio tebe ne pripada u potpunosti ovdje.
Ponekad se taj osjećaj pojavi niotkuda. Možda u trenucima tišine, možda kad si okružen ljudima koje voliš. Bez jasnog razloga, samo se osjeti lagana udaljenost. Kao da se na trenutak otvori tanka “pukotina” između tebe i svijeta, kroz koju proviri nešto što nema ime.
Odvojenost od “svijesti jedinstva“
U svojoj srži, taj tihi osjećaj praznine ili ta blaga, teško objašnjiva bol iznutra dolazi iz osjećaja odvojenosti od “svijesti jedinstva”. Izvire iz sjećanja na povezanost koju tvoja duša još uvijek nosi u sebi. Iz sjećanja na „mjesto“ ili stanje postojanja u kojem si bio/bila prije nego što si došao/la ovdje – gdje je temeljna frekvencija bila potpuno drukčija.
I negdje duboko u sebi ti to znaš. Ne možeš to logički objasniti, ni drugima ni sebi, ali osjećaš da je to znanje stvarno.
Svi ljudi nose to sjećanje, ne samo empati, ali većina ga uspije prekriti obavezama, ciljevima ili odnosima.
No, empati to ne mogu. Njihov specifični energetski sustav jednostavno ne dopušta da pobjegnu od toga. I kad ga ne razumiju, oni ga i dalje osjećaju. Samo što tada taj tihi osjećaj počinje živjeti negdje u pozadini, nevidljivo, ali stalno prisutno.
Što dulje taj tihi osjećaj praznine ostane neprepoznat, s vremenom se pretvori u unutarnju bol koja počne živjeti svoj život – gotovo kao da ima svoju volju. Tada se često pretvara u snažnu potrebu za apsolutnom ljubavlju i povezanošću koju pokušavaš pronaći u nekom drugom ili u nečemu izvan sebe.
Što god dulje ta unutarnja bol ostane neprepoznata, sve više počinje preuzimati tvoj život. Utječe na tvoje odluke, na način na koji daješ, voliš, brineš o drugima. Privlače te ljudi i situacije koji u sebi odražavaju istu tu energiju, nadajući se da ćeš kroz njih napokon osjetiti olakšanje.
Mnogi empati pokušavaju ublažiti taj osjećaj kroz ideju savršene romantične ljubavi. Maštaju o osobi koja će ih napokon razumjeti do kraja, onako bez riječi. Ali u stvarnosti, to rijetko funkcionira. Jer čak i kada upoznaju nekoga tko se čini “pravim”, u početku sve može djelovati duboko, gotovo kozmički. No s vremenom ista bol pronađe novi način da se pojavi, samo u drugom obliku.
Zašto?
Zato što ta bol ne dolazi izvana. Dolazi iznutra. Iz sjećanja na to kako izgleda prava povezanost i iz čežnje za njom.
Naravno, to ne znači da je uzaludno tražiti odnos koji se temelji na snažnoj povezanosti. U praksi, empate rijetko kada uopće i zanimaju odnosi bez toga. No, ovdje primarno govorim o motivu iz kojeg takvu povezanost osoba traži.
***
Ako sve to pogledaš iz šire perspektive, poanta je u sljedećem:
Takvu bol ne možeš izliječiti. I to je u redu. Nije sve što boli tu da nestane.
Ne možeš je popraviti jer s tobom nije ništa pogrešno – iako ti njezina prisutnost, a bez da znaš zašto je tu može stvoriti sliku o sebi kao osobi u čijim temeljnim postavkama nešto ne štima.
Ne trebaš je se riješiti.
Trebaš je „PRETVORITI“.
Ta bol postoji s razlogom. U sebi nosi novu frekvenciju koju si, između ostalog, došao/la donijeti ovdje. Tu je da bi se ta viša frekvencija mogla pretvoriti u nešto što ima stvaran utjecaj u ovom fizičkom svijetu, jer u svom izvornom „formatu“ ona se ovdje ne može u potpunosti izraziti.
To je dio misije tvoj duše kao empata. I „žuljati“ će te sve dok je ne „pretvoriš“.
***
Ponekad se ta unutarnja bol o kojom pričam preobrazi u konkretnu fizičku bol. Bol koju liječinici ne mogu dijagnosticirati od čega je, ali te tijelo i dalje boli.
Možeš iscijeliti eventualne posljedice dugotrajnog života s neprepoznatom boli, ali ne i samu bol. Jer ona nije rana. Ona je signal. To je sirova, čista „kozmička“ energija koja čeka da je u sebi „pretvoriš“ u nešto što može živjeti u ovom svijetu, a onda dopustiš da kroz tebe zrači prema drugima.
Ta bol je zapravo signal, nije rana. Dolazi iz razlike između frekvencija – između sjećanja na svijest jedinstva i vibracije stvarnosti u kojoj se trenutno nalaziš.
I to nije slučajno. Ta razlika se pojavljuje točno onako kako to odgovara tvojoj jedinstvenoj energiji. To je način na koji tvoja duša doživljava jaz između onoga što jesi u svojoj punini i onoga što trenutačno živiš ovdje, u svakodnevici, jer u sebi još uvijek nosi trag one izvorne frekvencije iz koje je potekla.
Njezin zadatak nije da te povrijedi, nego da te podsjeti. Da te podsjeti da u sebi nosiš višu frekvenciju, onu koja se želi izraziti i pretočiti u ovaj svijet. Kroz tvoj način postojanja, stvaranja i povezivanja s drugima.
Nestioo Inner Alchemy proces
Upravo zato nastao je proces koji sam nazvao Nestioo Inner Alchemy. To je metoda koja se temelji na radu sa Svjetlosnim tijelom i odvija se kroz pet jasno definiranih, progresivnih faza – vidi, sjeti se, pomiri se, preobrazi i utjelovi. Svjetlosno tijelo u ovom kontekstu predstavlja energetski sloj tvoje svijesti koji prenosi informacije između duše i fizičkog tijela.
Svaka „faza“ otvara dublju razinu razumijevanja i transformacije, od prepoznavanja te suptilne unutarnje boli, do njezina pretvaranja u energiju koja donosi jasnoću, snagu i dublji osjećaj povezanosti, u sebi i u svijetu oko sebe.
Pet ključnih faza Nestioo Inner Alchemy procesa
1. Vidi / Recognize
Prvi korak je osvijestiti tihi osjećaj praznine koji postoji ispod svakodnevnih emocija i misli. U ovoj fazi učiš ga primijetiti bez analize, bez pokušaja da ga promijeniš – samo mu dopustiti da postoji i da se izrazi.
2. Sjeti se / Remember
Iza te praznine skriva se sjećanje na Jedinstvo — na stanje u kojem si nekoć bio/bila povezan, slobodan i cjelovit. Ova faza vraća te u kontakt s tom iskonskom „kozmičkom“ frekvencijom, bez idealizacije, kroz prisjećanje srcem, a ne umom.
3. Pomiri se / Reconcile
Ovdje počinješ razumijevati da bol nije tvoj neprijatelj. Učiš kako se sprijateljiti s njom, vidjeti je kao inteligentnu energiju koja te podsjeća na ono što jesi, a ne kao nešto što moraš „popraviti“.
4. Preobrazi / Transmute
Kada bol postane dovoljno shvaćena i prihvaćena, njezina vibracija se mijenja. U ovoj fazi radiš sa Svjetlosnim tijelom te s Nestioo simbolom i „formama“ kako bi tu „kozmičku“ frekvenciju pretvorio/la u novu frekvenciju koja može djelovati u 3D stvarnosti. Istovremeno učiš stvarati dublje povjerenje u svoje unutarnje vodstvo, dopuštajući mu/joj da preuzme sve veću ulogu u procesu preobrazbe.
5. Utjelovi / Embody
Završna faza je primjena u svakodnevnom životu. Dopuštaš toj novoj energiji da se izrazi kroz tvoje tijelo, prisutnost, odnose i rad. Postupno učiš kako živjeti iz te frekvencije, a ne samo je meditativno doživljavati. Bol se pretvara u tiho zračenje koje ima utjecaj na svijet oko tebe.
Proces se uči i prakticira u sklopu EHSP Coach programa.
