S Mindfulnessom sam se prvi put susreo još 1998. godine. Tijekom gotovo tri desetljeća osobne prakse i rada imao sam priliku pratiti kako se mijenja način na koji ga razumijemo, podučavamo i predstavljamo na Zapadu.
Danas se Mindfulness najčešće povezuje sa smanjenjem stresa, regulacijom emocija, boljom koncentracijom i lakšim suočavanjem sa svakodnevnim zahtjevima. Sve su to vrijedne i korisne primjene. Problem nastaje tek kada ih počnemo predstavljati kao cjelinu, kao da je Mindfulness oduvijek bio zamišljen prvenstveno kao tehnika za smirivanje uma i poboljšanje svakodnevnog funkcioniranja.
Upravo je tu, po mom mišljenju, moderni Mindfulness izgubio dio svoje čarolije.
Mindfulness nije nastao samo da bismo se osjećali bolje
Mindfulness nije izvorno bio tehnika mentalne higijene niti psihološki alat za bolje upravljanje sobom. U svojoj je srži duhovna i kontemplativna praksa, nastala unutar mnogo širega puta čiji je cilj bilo unutarnje oslobođenje.
Njegova izvorna svrha nije bila samo pomoći čovjeku da se osjeća bolje unutar života koji već živi. Bila je mnogo dublja i radikalnija: pomoći mu da jasnije vidi uvjetovane obrasce kroz koje doživljava sebe i svijet, prestane se potpuno poistovjećivati s njima te otvori prostor za dublju unutarnju slobodu i izravnije iskustvo vlastite prirode.
To je mnogo više od smanjenja stresa. To znači početi primjećivati koliko naših reakcija zapravo ne nastaje u sadašnjem trenutku. Netko nas kritizira i odmah osjećamo potrebu da se obranimo. Netko nas ne primijeti i u nama se ponovno javlja osjećaj da nismo važni. Nešto se ne odvija prema našim očekivanjima i pojavljuje se snažan otpor prema onome što jest.
Situacija je nova, ali reakcija često nije. Kroz nas progovara cijela povijest naših iskustava, strahova, zaključaka i duboko ukorijenjenih obrazaca. Izvorni Mindfulness nije služio samo tome da tu reakciju ublažimo. Učio nas je jasno vidjeti kako ona nastaje i kako um od početne nelagode stvara otpor, vezivanje, osobnu priču i patnju.
Od duhovne prakse do mentalne higijene
Kako bi Mindfulness mogao ući u bolnice, škole, sveučilišta i psihoterapijsku praksu, bilo ga je potrebno prilagoditi suvremenom znanstvenom i stručnom jeziku. Taj je proces donio mnogo dobra. Mindfulness je postao dostupan ljudima koji se možda nikada ne bi približili budizmu ili ozbiljnijoj meditacijskoj praksi, a počeo se primjenjivati kao podrška pri stresu, kroničnoj boli, tjeskobi i različitim emocionalnim teškoćama.
Ne vidim problem u tome. Sekularni Mindfulness ima svoju vrijednost i svoje mjesto. Problem nastaje kada zaboravimo da je to samo jedan njegov oblik.
Kada se praksa svede na nekoliko uputa poput „vratite se dahu”, „promatrajte misli” i „prihvatite emocije”, lako može postati još jedan način da se bolje prilagodimo životu koji već živimo. Manje stresa, više koncentracije, bolji san i uspješnije upravljanje emocijama svakako su poželjni rezultati. No izvorni Mindfulness postavljao je i mnogo dublja, ponekad neugodna pitanja.
Zašto se toliko držimo ugodnih iskustava, a odbacujemo neugodna? Zašto vjerujemo svakoj misli koja se pojavi? Koliko onoga što nazivamo svojim karakterom zapravo predstavlja ponavljanje starih obrazaca? Tko smo kada se prestanemo potpuno poistovjećivati sa sadržajem vlastitog uma?
To više nisu samo pitanja mentalnog zdravlja ili osobne učinkovitosti. To su pitanja identiteta, svijesti i unutarnje slobode.
Zašto Mindfulness smatram mističnom praksom
Kada kažem da je Mindfulness mistična praksa, ne mislim na nešto nadnaravno, neprovjerljivo ili odvojeno od stvarnog života. Mislim na praksu koja nas vodi prema neposrednom iskustvu koje ne možemo do kraja dosegnuti samo razmišljanjem.
Možemo pročitati deset knjiga o prolaznosti, vezivanju ili poistovjećivanju s mislima. Možemo vrlo dobro razumjeti njihove ideje. Ali nešto se doista mijenja tek kada te procese jasno vidimo u sebi, u trenutku u kojem nastaju. Tada znanje prestaje biti informacija i postaje uvid.
Upravo je to mistična dimenzija Mindfulnessa: ne vjerovati u nešto zato što tako kaže određena tradicija, nego neposredno vidjeti kako nastaju naš doživljaj sebe, naše vezanosti i naša patnja.
Takvo viđenje može promijeniti naš odnos prema umu. Misao više nije nužno istina. Emocija nije zapovijed. Nelagoda nije nešto što odmah moramo ukloniti. Ono što se pojavi u nama više ne mora određivati ono što ćemo učiniti.
Tu počinje unutarnja sloboda.
Kada Mindfulness postane još jedan oblik kontrole
Postoji još jedan paradoks. Mindfulness se danas često koristi kako bismo bolje upravljali mislima, emocijama i tjelesnim reakcijama. Takva primjena može biti vrlo korisna, ali izvorna praksa ide korak dalje. Ona nam pomaže vidjeti kako potreba da svako unutarnje iskustvo promijenimo, ublažimo ili stavimo pod nadzor može sama postati izvor dodatne patnje.
Sadašnjem se trenutku ne vraćamo samo zato da bismo se ponovno osjećali dobro. Vraćamo mu se kako bismo jasnije vidjeli što se u nama događa kada nam nije dobro. Čemu se opiremo? Za što se držimo? Zašto vjerujemo da se naše unutarnje stanje mora promijeniti kako bismo mogli biti mirni?
Svjesnost tada više nije samo alat kojim um pokušava popraviti samoga sebe. Ona postaje prostor u kojem možemo jasno vidjeti kako um djeluje, kako stvara identitet i kako od prolaznog iskustva gradi nešto što počinjemo smatrati sobom.
Upravo se u tome duhovna dimenzija Mindfulnessa najjasnije razlikuje od njegove isključivo psihološke primjene. Psihološki pristup često pita kako se možemo osjećati stabilnije i bolje funkcionirati. Duhovna praksa pita i nešto više: tko je taj koji želi sve kontrolirati, za što se drži i što ostaje kada se više ne poistovjećuje sa svakim sadržajem vlastitog uma?
Možemo li Mindfulnessu vratiti čaroliju?
Vjerujem da možemo. Ne moramo se vratiti religiji niti od ljudi zahtijevati da prihvate budistički svjetonazor. Ali možemo ponovno govoriti o prolaznosti, vezivanju, uvjetovanosti, poistovjećivanju, prirodi svijesti i unutarnjem oslobođenju.
Možemo poštovati znanstvena istraživanja, a istodobno priznati da znanstveni jezik ne mora obuhvatiti cijelu dubinu meditacijskog iskustva. Možemo cijeniti psihološke učinke Mindfulnessa, a da pritom ne zaboravimo kako je njegova izvorna namjera bila duhovna, a ne samo mentalna ili emocionalna.
I možemo prestati Mindfulness predstavljati samo kao način da lakše podnesemo život koji već živimo. Duboka praksa ponekad nas ne treba samo smiriti. Treba nas dovoljno razbuditi da počnemo drukčije gledati sebe, svoje odnose, želje i identitet koji smo godinama smatrali sobom.
Moderni Mindfulness nije izgubio vrijednost. Dio svoje čarolije izgubio je kada se njegov cilj sveo na smanjenje stresa i bolje funkcioniranje, dok je njegova izvorna duhovna težnja prema oslobađanju od vezanosti i patnje ostala u pozadini. Upravo je u toj težnji prema unutarnjem oslobođenju njegova izvorna čarolija.
Želite li upoznati izvorniji pogled na Mindfulness?
O nekim manje poznatim dijelovima izvorne Mindfulness prakse, osobito o nastanku nelagodnih emocija, emocionalnoj uvjetovanosti i razlici između neposredne osjećajne kvalitete iskustva i emocije kao mentalnog procesa, detaljnije pišem u svojoj besplatnoj e-knjizi Zenspresso (Vol. 2): Što vam nelagodne emocije govore i kako ih čuti kroz Mindfulness.
Zenspresso nije zamišljen kao još jedan vodič za brzo smirivanje emocija. Namijenjen je čitateljima koji žele zaviriti ispod površine popularnog Mindfulnessa i bolje razumjeti kako iz početne nelagode nastaju žudnja, vezivanje, otpor, poistovjećivanje i ponavljanje starih obrazaca.
U središtu e-knjige nalazi se Mindfulness kao praksa koja nas ne uči samo kako lakše podnijeti vlastite reakcije, nego kako ih jasno vidjeti i postupno se osloboditi njihove automatske moći. Zenspresso je ujedno sastavni dio TT Mindfulnessa, moje edukacije za Mindfulness učitelje i trenere.
