Strah od vidljivosti je oduvijek bio jedan od mojih najvećih strahova. Da stvar bude zanimljivija, odabrao sam i struku u kojoj upravo taj strah najviše dolazi do izražaja.
Dugo sam mislio da strah od vidljivosti znači bojati se javnog nastupa, kamere, tuđih pogleda ili iznošenja vlastitog mišljenja.
Tek sam kasnije shvatio da postoji puno suptilniji oblik skrivanja.
Želiš više klijenata, ali se ne usudiš potpuno stati iza onoga što radiš. Želiš upoznati nekoga s kim ćeš se stvarno povezati, ali pokazuješ samo one dijelove sebe za koje znaš da će biti prihvaćeni. Želiš nove ljude i prilike u životu, ali se stalno malo prilagođavaš, ublažavaš, čekaš pravi trenutak ili pokušavaš ostaviti „pravi” dojam.
I onda se pitaš zašto te ne pronalaze ljudi i prilike koje želiš.
A što ako te jednostavno ne mogu dovoljno jasno vidjeti?
To mi je postalo jedno od zanimljivijih pitanja u vlastitom radu na sebi: koliko toga što želim zahtijeva da se prvo usudim biti viđen onakav kakav stvarno jesam?
Jer biti vidljiv ne znači samo izaći pred ljude. Znači prestati stalno "uređivati" (ne pada mi na pamet bolja riječ) sebe prema tome kako misliš da će drugi reagirati.
Naravno, tu počinje i nezgodni dio.
Kad se pokažeš kakav stvarno jesi, neki ljudi će te više voljeti. Neki manje. Neki će se približiti, neki udaljiti. Netko će prepoznati vrijednost u onome što radiš, a netko će zaključiti da to uopće nije za njega.
Ali barem više ne pokušavaš privući život koji želiš dok se istodobno skrivaš od njega.
Jer teško je očekivati da te pronađu pravi ljudi, klijenti, odnosi ili prilike ako im stalno pokazuješ samo onu verziju sebe za koju misliš da će biti dovoljno sigurna i prihvatljiva.
I čini mi se da moj sljedeći korak nije postati još „vidljiviji” u smislu više objavljivati, više govoriti ili se više eksponirati.
Nego se manje skrivati u onome što već pokazujem. Manje ublažavati sebe, manje razmišljati o tome kako će me drugi doživljavati i više dopustiti da se jasno vidi tko sam, što mislim i iza čega zaista stojim.
Upravo zato sam ove godine odlučio prilično radikalno promijeniti i sadržaj svog TT Mindfulness programa. Nakon 27+ godina bavljenja mindfulnessom, više nemam potrebu držati se standardiziranih mindfulness učenja i načina na koji bi jedan mindfulness program „trebao” izgledati.
Odlučio sam mu potpuno dati svoj okus i unijeti u njega ono što sam kroz sve te godine stvarno otkrio, razvio i počeo živjeti, čak i kada to izlazi iz okvira onoga što se od mindfulness programa uobičajeno očekuje.
I, možda najvažnije, prestati se opterećivati time uklapa li se to u tuđu ideju o tome što mindfulness jest ili nije.
Ako već učim biti stvarno vidljiv, onda želim da se i u mom radu napokon vidi cijeli ja.
