Znate što stvarno boli? Kada shvatite da vas ljudi koji su vam bliski zapravo ne vide. Ne vide tko ste, što nosite u sebi i što vam je zaista važno.
Dugo sam se i sam u prošlosti susretao s tim osjećajem. I danas, kada se osvrnem na to razdoblje, jasno mi je koliko gorčine i usamljenosti takvo iskustvo može ostaviti u čovjeku. A posebno je teško kada znate da neki od tih ljudi zaista imaju dobre namjere. Trude se, pokušavaju vam izaći u susret, žele vam pomoći, a vi se unatoč svemu tome i dalje osjećate duboko nevidljivo.
Jer osjećate da se njihova pažnja, razumijevanje i trud odnose na neku sliku vas koju su stvorili, a koja nema puno veze s onim što vi u svojoj suštini jeste. I teško je objasniti koliko usamljenosti i gorčine može biti u tome. Pogotovo kada vam je do tih ljudi stalo.
No, evo što sam kroz vlastito iskustvo naučio.
Tek kada onom dijelu sebe koji je u boli jer se osjeća neprepoznato odlučite pružiti vlastito suosjećanje i toplinu... Tek kada ga prihvatite čak i onda kada znate da ga nitko drugi možda ne bi razumio... Tek kada mu dopustite da bude upravo takav kakav jest, sa svom svojom boli, tugom, ljutnjom i razočaranjem, bez potrebe da išta od toga mijenjate... Nešto se počinje mijenjati.
Ono što je do jučer u vama stvaralo gorčinu polako se počinje pretvarati u nešto sasvim drukčije i ljepše. Kao da se dio vas koji je toliko dugo čekao da ga netko napokon vidi počinje opuštati. Kao da napokon može odahnuti. Više ne mora dokazivati da postoji, objašnjavati se ili tražiti način da ga netko razumije.
I ono što me u tom iskustvu posebno dojmilo jest koliko se toga može promijeniti kada prestanete okretati leđa upravo onim dijelovima sebe koji najviše trebaju vašu ljubav.
Nekad smo toliko zaokupljeni time što nas drugi ne vide da ni sami ne primjećujemo koliko smo se udaljili od sebe i onoga što u sebi osjećamo.
A onda, kada tom dijelu sebe napokon pružite prostor, toplinu i razumijevanje, dogodi se nešto vrlo zanimljivo. Počinjete osjećati mir čak i kada vas drugi ne razumiju i ne vide. I dalje vam je stalo. I dalje želite da vas ljudi koje volite zaista vide i razumiju. Ponekad vas i dalje zaboli kada se to ne dogodi. Ali ta bol više nema istu težinu. Jer sada, čak i usred tog osjećaja nevidljivosti, postoji netko tko je spreman ostati uz vas.
A ono što sam također primijetio jest da se tada počinje mijenjati i naš odnos prema drugim ljudima. Kada sve više prihvaćate sebe onakvima kakvi jeste, sve manje imate potrebu održavati odnose u kojima se stalno osjećate neshvaćeno. Postaje vam prirodnije pokazati tko ste i što vam je važno, čak i kada znate da se to nekome neće svidjeti.
I mislim da upravo time otvaramo mogućnost da u naš život uđu ljudi koji nas zaista mogu vidjeti i razumjeti. A iz vlastitog iskustva mogu reći da je velika razlika između života u kojem stalno pokušavate biti shvaćeni i onoga u kojem napokon imate ljude s kojima se osjećate shvaćeno - a i viđeno.
