Dovoljna je jedna rečenica izgovorena pogrešnim tonom i tijelo već reagira prije nego što smo uopće razumjeli njezin sadržaj. Ramena se napnu, u glavi se već priprema odgovor, a pažnja više ne prati ono što druga osoba govori. Tražimo način da objasnimo svoju namjeru, ispravimo dojam ili što prije završimo razgovor.
Ponekad se branimo riječima. Nabrajamo okolnosti, dodatno objašnjavamo što smo htjeli reći i pokušavamo dokazati da situacija nije onakva kakvom ju je druga osoba prikazala. Drugi put zašutimo, povučemo se ili poslije cijeli razgovor satima nosimo sa sobom. Izvana te reakcije djeluju suprotno, ali često nastaju iz istog razloga: kritiku ne čujemo samo kao povratnu informaciju o onome što smo učinili, nego kao procjenu onoga što jesmo.
I tu, zapravo, počinje pravi problem.
Primanje kritike nije samo komunikacijska vještina. To je sposobnost da u neugodnom trenutku ne dopustimo da tuđa procjena prebrzo postane dio slike koju imamo o sebi.
Kritika nas često pogodi prije nego što znamo je li uopće korisna
Kada nam netko kaže da smo nešto mogli napraviti bolje, um rijetko ostane na toj jednoj situaciji. Jedna primjedba lako postane potvrda mnogo šireg straha. Nismo samo zakasnili s odgovorom, nego smo neodgovorni. Nismo se dovoljno jasno izrazili, nego nismo dorasli poslu. Partner nije zadovoljan načinom na koji smo reagirali, pa odjednom više nismo sigurni kako nas doživljava u cijelom odnosu.
U takvom trenutku ne branimo samo svoj postupak. Branimo sliku o sebi.
Zbog toga i dobronamjerna povratna informacija može zvučati kao napad. Osobito kada dolazi od osobe čije nam je mišljenje važno, kada smo već nesigurni u vlastitu odluku ili kada kritika dodirne područje u koje smo uložili mnogo truda. Najviše nas, zanimljivo, ponekad pogodi upravo ono u čemu i sami naslućujemo da bi druga osoba mogla imati pravo.
No, prva reakcija nije pouzdan pokazatelj vrijednosti onoga što smo čuli. Nelagoda ne znači automatski da je kritika nepravedna. Jednako tako, miran i samouvjeren ton osobe koja je izgovara ne znači da je njezina procjena točna. Kritika može biti korisna, djelomično korisna, nespretno izrečena ili potpuno promašena.
Problem je u tome što te mogućnosti teško razlikujemo dok smo još uronjeni u energiju razgovora i pokušavamo se zaštititi od svega što je u nama pokrenuo. Um već slaže argumente, tijelo se stisnulo, a dio nas samo želi pobjeći iz situacije. Baš i nije najbolji trenutak za donošenje zaključaka.
Ponekad je dovoljno usporiti razgovor. Možemo reći: „Možeš li mi navesti konkretan primjer?” ili „Želim biti siguran da sam dobro razumio što mi govoriš.” Takva pitanja ne znače da se slažemo. Ona samo vraćaju razgovor iz prostora opće procjene u konkretnu situaciju.
Velika je razlika između rečenice „nikada ne slušaš” i opisa razgovora u kojem smo nekoga nekoliko puta prekinuli. Na opću presudu gotovo možemo reagirati samo obranom ili povlačenjem. Konkretan primjer možemo provjeriti, razumjeti i, bude li potrebno, nešto promijeniti. Kritika postaje podnošljivija kada više nije maglovita presuda o nama - sori na pravnom izrazu. 🙂
Ne moramo prihvatiti sve da bismo nešto čuli
Ljudi ponekad misle da primiti kritiku znači složiti se s njom, priznati pogrešku ili odmah obećati promjenu. No slušanje nije isto što i prihvaćanje tuđe procjene kao istine. Možemo čuti što nam je rečeno, uzeti vrijeme za sebe i tek poslije odlučiti postoji li u tome nešto vrijedno naše pažnje.
To je posebno važno kada je kritika izrečena grubo. Način na koji je izrečena ne mora poništiti svaku moguću istinu u njezinu sadržaju, ali ni moguća istina ne opravdava omalovažavanje. Možemo istodobno priznati da smo zakasnili s obvezom i jasno reći da način na koji nam se netko obratio nije prihvatljiv.
Ponekad je najkorisniji odgovor vrlo jednostavan: „Čujem što govoriš, ali želim razmisliti prije nego što odgovorim.” Time ne bježimo od razgovora. Samo ne želimo donositi zaključke dok smo još povrijeđeni, posramljeni ili ljuti.
Poslije možemo provjeriti nekoliko stvari. Na što se kritika točno odnosi? Postoji li konkretan primjer? Jesmo li nešto slično već čuli od drugih ljudi? Možemo li iz toga nešto naučiti ili je prije riječ o nečijem ukusu, očekivanju ili potrebi? Samouvjeren ton ne čini svaku kritiku vjerodostojnom.
No, tu postoji još jedan detalj koji mi se čini jako važnim.
Neki razgovori doista završe kada se raziđemo. Gotovo. Nisu nam bili ugodni, ali nastavimo dalje. A neki se, iz nekog razloga, vrate s nama kući. Sjednu uz nas dok pijemo kavu, uvuku se u večernju tišinu i ponovno se pojave baš onda kada smo pomislili da smo ih ostavili iza sebe. Vraćamo im se, ponovno ih odigravamo u mislima i pokušavamo pronaći odgovor koji tada nismo izrekli. Kritika tada više nije samo rečenica koju smo čuli. Postaje energija koju još uvijek nosimo. I tada nam obično ne pomaže puno to što smo si već deset puta objasnili da druga osoba možda nije bila u pravu. Um je zaključio svoje, ali tijelo očito još nije završilo razgovor.
Zato je važno prepoznati što je iskustvo u nama pokrenulo i procesirati ga kao energiju koja je neovisna o ičemu - uključujući situaciju koja nam je aktivirala takvo unutarnje iskustvo (primjerice, kroz PDD model koji se podučava u sklopu TT Coaching programa). U protivnom, nečije riječi mogu ostati u nama mnogo dulje nego što sama situacija zaslužuje.
Povlačenje je također oblik obrane
Kada govorimo o obrani od kritike, obično mislimo na uzvraćanje, opravdavanje ili ljutnju. Međutim, u radu s ljudima često primjećujem jedan mnogo tiši oblik obrane.
Neki se ljudi brane naglas, a zatim se kod kuće satima osuđuju. Drugi naizgled mirno prihvate sve, ali se postupno povuku iz odnosa, prestanu pokušavati ili odluče da ubuduće više ništa neće pokazati.
Ne branimo se od kritike samo onda kada uzvraćamo. Branimo se i kada nakon nje odlučimo da više ništa nećemo pokazati.
Takvo povlačenje izvana može izgledati mnogo smirenije od svađe, iako je često samo tiši oblik obrane. Osoba ne ulazi u sukob, ali poslije više ne iznosi ideje, ne pokazuje ono na čemu radi, ne govori što želi ili ne pokušava ponovno. Kritika tada nije ostala informacija o jednom postupku. Pretvorila se u poruku da je sigurnije biti manje vidljiv.
Posljedice kritike zato se ne vide uvijek tijekom samog razgovora. Ponekad se pojave tek poslije, kada počnemo unaprijed ispravljati svaku riječ, izbjegavati situacije u kojima bismo mogli pogriješiti ili čekati da budemo potpuno sigurni prije nego što nešto podijelimo. Naizgled smo kritiku prihvatili, ali smo zajedno s njom prihvatili i zaključak da se više ne smijemo izložiti.
I tu nastaje mali paradoks. Pokušavamo se zaštititi kako nas kritika više ne bi pogodila, ali pritom počinjemo zatvarati upravo one dijelove sebe koje bismo najradije sačuvali živima: spontanost, kreativnost i spremnost da se pokažemo.
Takva zaštita možda smanjuje mogućnost nove povrede, ali smanjuje i živu razmjenu s drugima. Umjesto da razvijamo sposobnost razlikovanja korisne informacije od tuđe projekcije, počinjemo graditi sve tvrđe unutarnje zidove. A zidovi, koliko god ponekad djelovali sigurno, ne propuštaju samo ono neugodno. Zaustavljaju i mnogo toga što nam je potrebno.
Korisna kritika trebala bi nam pomoći da jasnije vidimo svoj postupak, odluku ili obrazac. Ne bi nas trebala svesti na jednu pogrešku niti nas navesti da smanjujemo sebe kako bismo izbjegli mogućnost nove primjedbe.
Nije svaka energija koju primimo namijenjena tome da u nama ostane
Primiti kritiku bez obrane ne znači ostati bez granica niti postati osoba koju ništa ne pogađa. Ne znači ni da trebamo jednako ozbiljno uzeti svaku procjenu koja nam je upućena. Za mene to prije znači ostati dovoljno prisutan da razlikujemo sadržaj od tona, činjenicu od dojma i vlastitu pogrešku od vlastite vrijednosti.
U tom smislu kritika je iskustvo koje prolazi kroz naš unutarnji prostor. Nešto iz nje može nam pomoći da jasnije vidimo sebe, dok nešto drugo uopće ne pripada nama. Dio ćemo prihvatiti, dio samo uzeti u obzir, a dio ćemo nakon razmišljanja odbaciti. No, važno je da o tome ne odlučimo dok se još osjećamo ugroženo, ali ni tako da se poslije zatvorimo i prestanemo govoriti, pokušavati i pokazivati ono što nam je važno.
Primiti kritiku ne znači dopustiti da tuđa procjena postane dio našeg identiteta. Znači ostati dovoljno prisutan da osjetimo što je iskustvo u nama pokrenulo, prepoznamo što nam može koristiti i otpustimo ono što ne želimo dalje nositi.
Jer nije svaka energija koju primimo namijenjena tome da u nama ostane.
***
Sposobnost da ostanemo prisutni kada čujemo nešto neugodno važna je i u svakodnevnim odnosima i u radu s ljudima. Upravo se zato ova i srodne teme detaljnije obrađuju u programu TT Coaching: postani certificirani life coach.
