Jedno od pitanja koje mi ljudi najčešće postavljaju tijekom coachinga i edukacija glasi: “Kako mogu znati govori li mi intuicija ili samo želim da nešto bude istina?”
To pitanje gotovo nikada nije samo teoretsko. Iza njega najčešće stoji odnos koji je postao neizvjestan, posao oko kojeg dugo vagamo ili odluka za koju bismo željeli da nam netko konačno potvrdi kako je ispravna. Kada nam je do nečega iskreno stalo, granica između intuicije i želje postaje mnogo tanja nego što bismo voljeli priznati.
Godinama sam vjerovao da je najveći izazov naučiti slušati intuiciju. No danas to više ne vidim tako. Mislim da intuiciju nije toliko teško čuti koliko je teško primijetiti kada joj pokušavamo nametnuti odgovor koji bismo najradije čuli. Kada nam je jako stalo da se nešto dogodi, više nije lako razlikovati ono što stvarno osjećamo od onoga čemu se iskreno nadamo. Upravo tada vrlo lako zamijenimo nadu za jasnoću.
Mislim da većina ljudi ne pogriješi zato što nema intuiciju. Pogriješi zato što od intuicije očekuje nešto što joj nikada nije bila uloga.
Intuicija nije ovdje da bi vam obećala budućnost
Također, primjećujem da mnogi ljudi intuiciju doživljavaju kao neku vrstu unutarnjeg proroka. Žele da im potvrdi hoće li odnos uspjeti, hoće li se osoba vratiti, hoće li posao biti pravi ili je li vrijeme za veliku životnu promjenu. Kada nam je jako stalo da se nešto dogodi, vrlo lako počnemo primjećivati sve ono što ide u prilog toj mogućnosti, dok ono što govori suprotno polako pada u drugi plan. Odjednom i poruke, i snovi, i sinkroniciteti, i slučajni susreti počnu izgledati kao dijelovi iste priče.
Ne mislim da su takva iskustva bez vrijednosti. Život je ponekad doista pun neobičnih podudarnosti. Ali postoji trenutak u kojem više ne promatramo ono što se događa, nego počinjemo tumačiti sve tako da podrži ono čemu se nadamo. Razlika je vrlo suptilna, ali iznimno važna.
S vremenom sam primijetio još nešto. Ljudi mi često govore da žele čuti svoju intuiciju, a zapravo žele smanjiti neizvjesnost. To nije isto. Neizvjesnost je neugodna i sasvim je prirodno da bismo je željeli što prije završiti. Tada naš um počinje tražiti potvrde. Ne zato što nas želi prevariti, nego zato što nas želi zaštititi od osjećaja da ne znamo što će biti.
Intuicija se, barem prema mom iskustvu, ponaša sasvim drukčije. Ona nema potrebu požurivati odgovor. Ne pokušava zatvoriti svako otvoreno pitanje. Vrlo često ostavlja prostor u kojem još ne znamo kako će priča završiti, ali ipak jasno osjećamo što je naš sljedeći korak.
Mislim da je to jedna od najvećih razlika između intuicije i želje. Želja želi sigurnost. Intuicija može živjeti s neizvjesnošću.
Ponekad intuicija ne donese novu istinu. Samo osvijetli onu koju već dugo izbjegavate.
Kada ljudi govore o intuiciji, često očekuju da će im reći nešto što još ne znaju. Moje iskustvo je drukčije. Sve više imam osjećaj da intuicija rijetko otkriva nešto potpuno novo. Puno češće osvijetli ono što već dugo znamo, ali još nismo spremni priznati sebi.
Recimo da ste u odnosu u kojem već dugo osjećate da nešto nije kako treba. Nije riječ o jednoj svađi ili jednom lošem danu. Govorim o onom tihom osjećaju koji se iz mjeseca u mjesec vraća, bez obzira na sva nova obećanja i objašnjenja. Želja će gotovo uvijek pronaći razlog da još malo pričekate. Intuicija nema potrebu uvjeravati vas ni u što. Ona samo vrlo tiho postavi pitanje: “Što već dugo znam, ali si još uvijek ne želim priznati?”
Isto vrijedi za posao, prijateljstva ili bilo koju važnu životnu odluku. Kada nam je jako stalo da se nešto dogodi, naš pogled prirodno postaje selektivan. Počinjemo primjećivati ono što podržava našu priču, a sve teže vidimo ono što joj proturječi. Jednostavno nam je teško prihvatiti mogućnost da stvarnost možda izgleda drukčije od onoga čemu se nadamo.
Zato danas, prije nego što pokušam čuti intuiciju, pokušam primijetiti nešto drugo. Prvo se pitam koliko sam vezan za odgovor koji želim dobiti. Kada bih to morao ocijeniti od jedan do deset, koji bi broj bio? Što je taj broj veći, to mi je jasnije da će mi biti teže čuti bilo što drugo. Ne zato što je intuicija nestala, nego zato što je moj unutarnji prostor postao preglasan.
Možda se najbolji test intuicije krije upravo u pitanju koje sebi postavljamo.
Evo na što mislim…
Nekada me zanimalo govori li mi intuicija kako će se neka situacija razviti. Hoće li odnos uspjeti? Hoću li donijeti pravu odluku? Hoće li se dogoditi ono čemu se nadam?
Danas me zanima drugo pitanje vezano uz intuiciju: Pomaže li mi ovaj osjećaj da jasnije vidim ono što se već događa ili samo hrani moju nadu da će završiti onako kako priželjkujem?
Mislim da se upravo tu najčešće krije razlika između želje i intuicije. Želja gotovo uvijek traži određeni ishod. Intuicija traži iskren odnos prema onome što već jest.
Danas više ne vjerujem da je svrha intuicije reći nam što će se dogoditi. Mislim da je njezina uloga mnogo jednostavnija i mnogo vrijednija. Ona nas polako vraća u odnos sa stvarnošću. Ne sa stvarnošću kakvu bismo željeli, nego sa stvarnošću kakva jest. Zanimljivo je da upravo onda, kada od intuicije prestanemo tražiti potvrdu svojih želja, njezin glas često postane mnogo jasniji. Ne zato što se intuicija promijenila. Promijenio se naš odnos prema njoj.
