Tko ima „zašto“ radi kojeg živi, može se nositi gotovo s bilo kojim „kako“. – Friedrich Nietzsche
Često smo skloni misliti da imamo previše problema.
Ljudi koji ne poštuju naše granice. Situacije koje ne možemo kontrolirati. Svijet koji ide u smjeru koji nas frustrira. A ponekad i sami sebi svojim ponašanjima idemo na živce.
No, iza svega toga često stoji nešto dublje.
Odsustvo osjećaja svrhe.
Kada nemamo jasan osjećaj svrhe, naš um vrlo brzo pronađe način kako da tu prazninu popuni. Počinje stvarati probleme. Analizirati. Uplitati se. Reagirati. Jer u nedostatku svrhe, drama postaje svojevrsna kompenzacija.
Drama uvijek ima neku „težinu“, neku dinamiku, neki osjećaj da se nešto događa. Dok nedostatak svrhe često nosi samo jedan tih, ali uporan osjećaj praznine.
Svrha je našoj osobnosti ono što je gorivo automobilu. Bez nje se lako raspršimo na sve strane. Počnemo se zaustavljati na stvarima koje inače ne bismo ni primijetili i pokušavamo ih riješiti, kao da su važne.
Carl Gustav Jung je čak išao toliko daleko da je napisao:
„Psihoneurozu u konačnici treba razumjeti kao patnju duše koja još nije pronašla svoj smisao.“
Kada sam prvi put naišao na taj citat, imao sam osjećaj da pretjeruje. Kao da namjerno pojačava poruku. Kao da koristi neku tadašnju verziju klikbajta. No što duže radim s ljudima, sve više vidim koliko je osjećaj svrhe temeljna stvar. Bez njega je jednostavno teško živjeti. Ne postoji ništa u vanjskom svijetu što to može dugoročno nadomjestiti.
Ipak, svrha nije konkretna aktivnost. Iako možemo jasno osjećati da određene aktivnosti snažno rezoniraju s njom.
Svrha je prije svega stanje. Specifična frekvencija u našem energetskom polju.
Svi je imamo u sebi. No kroz život, kroz razna programiranja i pokušaje da se uklopimo, često je gurnemo u drugi plan. Ona ne nestane. I dalje je prisutna, ali kao da je uspavana.
Dvije vrste svrhe
Važno je razumjeti da postoje dvije vrste svrhe i da se one ne aktiviraju u isto vrijeme.
Prva je generalna svrha.
To je onaj apstraktan osjećaj koji snažno osjećamo u sebi. Osjećaj da se nešto u nama želi izraziti kroz nas. No u operativnom smislu nemamo jasnu sliku kako to izgleda.
Ponekad nas nešto povuče. Inspirira. Pokrene. Ali to ne traje dugo.
Ova faza se često pojavljuje kada krenemo dublje raditi na sebi. Kada se počnemo intenzivnije povezivati sa svojom dušom i višim aspektima sebe.
Taj korak je važan.
Ali ima jednu zamku.
Ako se predugo zadržimo u toj fazi, osjećaj svrhe se počinje pretvarati u frustraciju.
Osjećamo kao da se nešto u nama silno želi izraziti kroz nas, ali kao da nema izlaz. Kao da nema „ventila“ kroz koji ta energija može izaći.
I upravo to trenje između energije koja želi ići van i nemogućnosti da se izrazi, stvara snažnu unutarnju frustraciju.
U toj fazi nije poanta još više pojačavati taj opći osjećaj svrhe. Nije poanta još dublje „tražiti sebe“.
Poanta je okrenuti se drugoj vrsti svrhe.
Onoj koja je konkretna, neposredna i operativna.
Svrha dolazi iz naše duše. No duša nije jednoslojna. Ima više razina i svaka od njih ima svoju funkciju.
Opće povezivanje sa svojom dušom stvara snažniji osjećaj svrhe, ali taj osjećaj često nije operativan. On nema jasan izlaz u konkretnom djelovanju.
Da bi se svrha mogla izraziti kroz konkretne korake, potrebno je aktivirati sloj duše koji služi upravo tome.
U sklopu svoje Nestioo metode, taj sloj nazivam izvorna frekvencija duše.
Ako to pokušamo približiti kroz jednu jednostavnu sliku…
Generalna svrha je poput kondicije.
Kada radite kondicijske vježbe, osjećate više energije, više snage, više živosti u tijelu. Imate kapacitet. Tijelo vam je „spremnije“.
Ali, ako se, primjerice, želite baviti boksom, sama kondicija ne znači da ćete automatski imati eksplozivnost, brzinu i snažan udarac u boksu.
Za to je potrebno nešto drugo.
Potrebno je aktivirati točno određene mišićne skupine. Razviti specifične kretnje. Raditi na eksplozivnosti i preciznosti.
Drugim riječima, kondicija vam daje energiju, ali ne i smjer te energije.
Isto se događa i sa svrhom.
Generalna svrha vam daje osjećaj da u vama postoji nešto više. Daje vam energiju, osjećaj živosti, pa čak i inspiracije.
Ali sama po sebi ne daje jasan kanal kroz koji će se ta energija izraziti.
Izvorna frekvencija duše je taj „specifični trening“.
Ona uzima tu opću energiju i pretvara je u nešto konkretno. U odluke, u smjer, u djelovanje koje ima osjećaj jasnoće.
Bez nje, imate energiju, ali ona nema gdje ići.
I tada se vrlo lako pretvara u pritisak.
U frustraciju.
U osjećaj da „nešto mora izaći van“, ali ne znate kako.
U trenutku kada se aktivira izvorna frekvencija duše, taj osjećaj se počinje mijenjati.
Energija više ne traži izlaz na silu.
Počinje teći kroz vas.
I ono što je prije bilo frustracija, počinje dobivati svoj izlaz.
Odlomak iz EHSP Coach Premium programa – napredni program za empate i visoko senzibilne osobe koje žele više stabilnosti i jasnoće
