Znate što mi je zanimljivo?
Čim je netko tužan, odmah imamo potrebu nešto poduzeti. Razveseliti ga, dati mu savjet, pomoći mu da stvari sagleda iz drugog kuta. Kao da je tuga nekakav problem koji treba što prije riješiti.
A zapravo, mislim da nam ponekad, kada smo tužni, više treba netko tko će razumjeti našu tugu nego netko tko će nam ponuditi rješenje.
Recimo, imate loš dan. Tužni ste. Možda znate zašto, a možda ni sami niste sigurni. Netko vas pita što vam je i vi krenete pričati.
I onda počne priča...
„Ma nemoj se toliko brinuti.”
„Gledaj to s vedrije strane.”
„Znaš što bi trebao napraviti?”
I da se razumijemo, ljudi uglavnom imaju dobre namjere. Barem većina njih. Vjerojatno i sami često tako reagiramo kada je netko nama drag tužan.
Ali, ako se sjetim trenutaka kada sam i sam bio tužan, nije mi uvijek trebalo da me netko razveseli. Niti da mi objašnjava kako bih se trebao osjećati. Ponekad mi je samo trebalo da me netko sasluša. Bez savjeta, bez požurivanja i bez potrebe da na kraju razgovora sve bude u redu.
I mislim se, onako sada dok pijem espresso ;-), radimo li možda i sami sebi isto?
Čim osjetimo tugu, pokušavamo je objasniti, analizirati, pronaći neki smisao u njoj. Kao da nije dovoljno samo priznati sebi da smo tužni. I dopustiti sebi da to neko vrijeme tako ostane.
A možda ne moramo baš svaki put nešto naučiti iz onoga što nas boli. Meni ta misao uvelike olakšava život.
