Vjerujem da ste puno puta čuli za ideju kako u sebi imamo snagu i potencijal za ostvarenje svih ciljeva do kojih nam je istinski stalo. Nažalost, to istodobno ne znači da s njima možemo slobodno raspolagati u svakodnevnom životu. Postoji poseban “sastojak” u našoj psihi koji uvjetuje koliko zaista možemo iskoristiti svoju prirođenu snagu i potencijal.

Taj “sastojak” nazivamo NADA.

 

Početkom 50-ih godina prošlog stoljeća dr. Curt Richter proveo je niz eksperimenata sa štakorima tako što bi ih stavljao u visoku kantu napunjenu vodom i pustio da plivaju. Štakori bi u prosjeku plivali i tražili izlaz petnaestak minuta, a nakon toga bi odustali i utopili se. Nakon što je jasno utvrdio kako je petnaestak minuta prosječna granica poslije koje štakori odustaju, dr. Richter je odlučio nastaviti svoj eksperiment na drukčiji način. Prije nego što bi isteklo petnaest minuta te bi štakori počeli pokazivati znakove odustajanja, bez odgađanja bi ih izvukao iz vode i pustio da se osuše i odmore nekoliko minuta. Zatim bi ih opet stavio u istu kantu s vodom i pustio da plivaju i pokušavaju pronaći izlaz, a štakori bi uspjeli izdržati plivati daljnjih šezdesetak sati prije nego što bi odustali od traženja izlaza i utopili se.

 

Drugim riječima, saznanje kako ipak postoji netko tko ih može spasiti stvorilo im je NADU koja im je omogućila da izdrže plivati 240 puta duže vremena u odnosu na situaciju kada su plivali bez očekivanja ili s vrlo niskom razinom NADE da se mogu spasiti.

Ili, uzimajući u obzir kontekst ovog članka, NADA da ih netko može spasiti omogućila im je da svoju prirođenu snagu i potencijal iskoriste 240 puta više u odnosu na ono što su bili sposobni iskoristiti BEZ NADE.

Zar to nije fascinantno?

Poznati psihijatar i osnivač logoterapije, Viktor Frankl, proveo je više od godinu dana u koncentracijskom logoru u Auschwitzu i u svojoj predivnoj knjizi Čovjekova potraga za smislom života (koju vam toplo preporučujem pročitati) napisao je kako su u logoru uspjeli preživjeti jedino oni koji su uspjeli zadržati nadu.

Sada se prirodno nameće pitanje što je to što najviše budi našu nadu?

Razni su čimbenici koji u pojedinim situacijama mogu utjecati na razinu naše nade, no gledajući generalno, dva su čimbenika za koja osobno smatram da najviše bude i održavaju našu nadu na optimalnoj razini ‒ jasna vizija i nepristrana svjesnost.

 

Čimbenik #1  Jasna vizija

Vizija predstavlja kombinaciju znanja o tome tko smo, gdje sebe vidimo u budućnosti i kojim se vrijednostima rukovodimo. Ona nas motivira za postavljanje i realizaciju svojih ciljeva, a svaki korak koji napravimo na putu realizacije svojih ciljeva još više nam budi nadu (i pozitivno očekivanje) i time još više postajemo sposobnima aktivirati svoju prirođenu snagu i potencijal. Vizija nije samo proizvoljno stvorena slika koju održavamo u svojem umu već se radi o silnoj pokretačkoj energiji koja već postoji u nama i neprekidno se teži izraziti kroz naš život.

 

Vizija budi našu nadu, a nada nam pomaže da ustrajemo onoliko koliko je potrebno u trenucima kada smatramo da više ne možemo i najradije bismo odustali  a takvi trenuci su neizbježni pri realizaciji svakog važnog cilja.

 

Nažalost, sudeći po brojnim istraživanjima, samo malen postotak ljudi ima jasnu viziju svojeg života (te uopće aktivno radi na osvještavanju svoje vizije) i upravo zbog toga često prerano odustanu od ciljeva do kojih im je istinski stalo te krenu relativizirati situaciju i tražiti “smislene” izlike za odustajanje. Međutim, ako ne realiziramo svoje važne želje i ciljeve (privatne i poslovne), stalno ćemo se osjećati prazno i frustrirano i morat ćemo postajati sve kreativniji u zatomljivanju vlastite frustracije i nemira u sebi.

Ako još nemate jasnu viziju svojeg života, moja sugestija je da što prije započnete proučavati literaturu i programe koji govore o stvaranju vizije.

 

“Ako namjerno planiraš biti manje od onoga za što si sposoban, onda te upozoravam da ćeš biti nesretan do kraja svog života.” – Abraham H. Maslow (otac humanističke psihologije)

 

 

Čimbenik #2 – Nepristrana svjesnost

Svaki novi cilj (ili značajnija promjena u bilo kojem aspektu života) traži od nas da se na neki način mentalno i emocionalno “protegnemo” izvan svoje zone ugode. Strahovi, umor i zasićenje, koje često znamo osjetiti kada krenemo u nešto novo, često znaju zamagliti našu viziju i prezentirati je kao naivnu, suvišnu i besmislenu. Pod utjecajem takve zamagljene percepcije teško nam je pronaći slobodan “prostor” u svojem mozgu i umu iz kojeg možemo objektivno razmotriti situaciju u kojoj se nalazimo kako bismo mogli zadržati viziju i na dnevnoj bazi poduzimati praktične korake u svrhu njezine realizacije. Ako još tome pridodamo našu prirodnu tendenciju usmjerenosti na probleme i poteškoće (kao rezultat utjecaja mehanizama u mozgu zaduženih za naše preživljavanje) stvari se zaista znaju zakomplicirati.

Idealno rješenje za stvaranje nepristrane svjesnosti jest vještina i sustav mentalnog treninga koji se najčešće naziva “mindfulness”.

U najkraćim crtama, pojam “mindfulness” odnosi se na vrstu pozornosti koja, među ostalim, nije uvjetovana našim uobičajenim obrascima razmišljanja i emocionalnim reakcijama. Mindfulness širi svjesnost izbora koji nam stoje na raspolaganju u pojedinom trenutku i omogućava nam da vidimo realniju i objektivniju sliku stvarnosti ‒ za razliku od (uglavnom) iskrivljene slike koju nam stvaraju naši uobičajeni načini razmišljanja i reagiranja.

Mindfulness nam omogućava da idemo u novom smjeru sa znatno smanjenim utjecajima starih utega koje neminovno svi nosimo sa sobom. Bez utega iz prošlosti lakše nam je održavati povezanost sa svojom vizijom, a time istodobno i jačamo svoju nadu.

Kliknite OVDJE i saznajte više informacija o tome što je to Mindfulness i na koji način navedena vještina može poboljšati vaš privatni ili poslovni život…

 

© 2018 – Tomislav Tomić. Sva prava pridržana.

 

PODIJELI: