U drevnoj Kini postojala je legenda kako negdje duboko pod zemljom leži zakopano dvanaest zlatnih Budinih kipova. Iako je rijetko tko zaista vjerovao u tu legendu, car je obećao izuzetno bogatu nagradu onome koji pronađe barem jedan kip. U pitanju je bio toliko velik novac da bi onaj tko pronađe barem jedan kip mogao sebi i svojoj obitelji osigurati potpuno bezbrižan život u budućnosti, i to za nekoliko naraštaja.

 

Li Jun, siromašni seljak koji je ostao bez posla na plantaži riže, očajnički je tumarao šumom sa svojim konjem tražeći jestivo korijenje kako bi prehranio svoju obitelj. Bio je zabrinut, ljutit i nezadovoljan jer je ostao bez posla.

 

Dok je kopao i tražio jestivo korijenje, naišao je na tvrd metalni predmet. Razveselivši se da je možda pronašao metalnu posudu ili nešto slično što mu može biti od koristi, oduševljeno je nastavio kopati kako bi ga što prije izvadio van. No, čim je izvadio predmet i odmaknuo s njega zemlju, shvatio je da je u pitanju zlatni Budin kip. Iznenađen i uzbuđen nastavio je i dalje kopati sve dok nije pronašao još deset Budinih kipova.

 

Natovarivši na konja jedanaest Budinih kipova, ponosno se uputio kući osjećajući u sebi nakon dugo vremena veliko olakšanje.

 

U vrlo kratkom roku cijela je zemlja saznala kako je Li Jun pronašao jedanaest zlatnih Budinih kipova. Postao je junak čitave zemlje. Od cara je dobio toliko bogatu nagradu da se do kraja života ni za što više nije trebao brinuti!

 

Na velikoj seoskoj proslavi, dok su svi plesali, jeli, pili i veselili se, Li Juna nitko nije mogao pronaći. Nakon dugoga traženja, njegova supruga pronašla ga je zabrinutog, ljutitog i nezadovoljnog. Kada ga je upitala zašto je ljut i nezadovoljan, odgovorio joj je: „Svi moji problemi bili bi riješeni kada bih znao gdje se skriva dvanaesti zlatni Budin kip. Ne mogu se smiriti dok ga ne pronađem!“

 

 

***

 

Ova predivna priča ukazuje nam na nemirni aspekt našeg uma koji neprekidno traži kariku koja nedostaje na putu prema našoj sreći i ispunjenju. Što god da imamo i jesmo, često nas prati osjećaj kako nam nedostaje još samo „nešto“, što god da to bilo, te vjerujemo da ćemo se, tek kada to dobijemo, konačno moći opustiti i biti sretni. Nažalost, to „nešto“ je poput obzora i što mu se više približavamo on samo bježi dalje.

 

Dobra vijest je da to ne mora biti tako. Sreća je u nama. Ne trebamo je zaslužiti niti zaraditi. Ona nije samo emocija koju ćemo moći iskusiti kao nagradu za svoj trud i postignuća, već se radi o srži naše prave prirode. Sve dok izvan sebe tražimo nešto što će nas učiniti sretnima, samo se više udaljavamo od sreće i negiramo sebe samoga.

 

No, nemojte me krivo shvatiti. Imati jasne i konkretne ciljeve i svakodnevno raditi na njihovom ostvarenju zdravo je i vrlo poželjno. Željeti sebi osigurati pojedine materijalne stvari, dobro zdravlje, kvalitetno obrazovanje, poslovni uspjeh, skladne i ispunjujuće odnose i bolju budućnost za svoju djecu posve je prirodno. Predivno je živjeti s osjećajem postignuća i ostvarenja. Ipak, čemu sve ako naš životni standard nije takav da nam omogućava izraziti se onako kako to istinski želimo.

 

Međutim, ako očekujemo da će nam pojedine stvari, odnosi ili poslovni projekti donijeti sreću, mi smo u odnosu ovisnosti. Nismo slobodni u svojem izražavanju i u dubini sebe svjesni smo da svoju sreću gradimo na upitnim temeljima. Čak i ako, pod navedenim uvjetima, ostvarimo ono što želimo, naša sreća odnosno osjećaj ugode, bit će kratka vijeka i vrlo će se brzo pojaviti nova stavka koju ćemo doživljavati kao kariku koja nam nedostaje za potpunu sreću.

 

Sreća je u nama i naš je najvažniji posao osvijestiti je u sebi, a zatim pronaći najprikladniji način kako je izraziti prema van.

 

Kada osvijestimo sreću u sebi, i dalje ćemo biti ambiciozni, poduzetni i puni novih ciljeva. Međutim, u potonjem slučaju, na svoje ciljeve nećemo gledati kao na nešto što će nam donijeti sreću, već kao na sredstvo koje će nam omogućiti da sreću koju već osjećamo u sebi možemo izraziti prema van.

 

/Članak iz kolumne koju pišem za magazin SVE5/
PODIJELI: